Krvava laž koja živi 23 godine
Pune 23 godine prostorima Balkana i Evrope kruži jedna gusta, krvava laž. Neko vreme stanovala je u arhivama Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, a nakon presude po tužbi Hrvatske i kontratužbi Srbije evo je ponovo ovde: u Zagrebu, gde je rođena, i u Beogradu gde se gnezdi po potrebi i gde niko od srpskih zvaničnika (iz još uvek neutvrđenih razloga) već 15 godina ne sme ni u oči da je pogleda, kamoli da ospori njeno postojanje.
Piše: Ratko Dmitrović
To je laž o ratu devedesetih, o rastakanju Titove Jugoslavije, a glasi: Jugoslaviju je razbila Srbija, predvođena Miloševićem, tako što je izvršila agresiju na Hrvatsku.
Ništa u ovoj rečenici nije tačno, nijedna reč, slovo, zapeta.
Ovo je najveća od svih velikih laži iz devedesetih godina, iz te laži izrasle su sve druge. Sve optužbe na račun Srba, sve antisrpske kampanje krenule su iz te laži.
A kako je zaista bilo?
Počelo je 30. maja 1990. godine, dolaskom na vlast u Hrvatskoj istih onih ljudi koji su osamostaljenje Hrvatske hteli 1971. godine. Ovo je važan podatak zbog eventualnog „kontraargumenta“ kroz spominjanje Miloševića i Gazimestana. Nova vlast odmah pokreće masovne smene i otpuštanje Srba s posla. Kao i Pavelić 1941, tako je i Tuđman 1990. godine tražio da Srbi u Hrvatskoj potpišu dokument o lojalnosti hrvatskoj državi.
Dozvoljen je slobodan povratak preživelih ustaša u Hrvatsku. Među njima i visokom službeniku Ministarstva odbrane NDH, Vinku Nikoliću. Vratio se i Ivo Rojnica, ustaški stožernik za grad Dubrovnik, kojeg je Tuđman odlikovao i imenovao za konzula u Argentini. Zabranjena je upotreba ćirilice, izvršeno nasilje nad jezikom u koji su uvedeni termini važeći za vreme ustaške Nezavisne Države Hrvatske: bojna, satnija, stožer, satnik, bojovnik, postrojba, novačenje, zdrug… a službena valuta postaje kuna, kao i za vreme NDH.
U decembru 1990. godine usvojen je novi Ustav Hrvatske iz kojeg su Srbi nasilno izbačeni a bili su konstitutivni narod. U isto vreme traje akcija razoružavanja opština sa srpskom većinom, što je za posledicu imalo tzv. balvan revoluciju. Marta 1991. Hrvatska oružano napada Srbe u Pakracu i na Plitvicama. S proleća 1991. godine počinju likvidacije Srba po većim i manjim gradovima, uključujući Vukovar. Samo u Sisku zverski je likvidirano više od 500 Srba. Napadi hrvatske paravojske na kasarne JNA krenuli su krajem leta te godine. U Bjelovaru pukovnik Rajko Kovačević predaje kasarnu Hrvatima koji ga, sa još trojicom oficira, streljaju na licu mesta.
Nigde u Hrvatskoj nije registrovano da su Srbi ili JNA prvi napali, prvi započeli oružani sukob.
Prvi ministar policije u Tuđmanovoj Hrvatskoj, Josip Boljkovac, napisao je pokajničku knjigu „Istina mora van„, u kojoj konstatuje: „Nije Jugoslavija napala Hrvatsku, već je Hrvatska napala Jugoslaviju.“
Nijedan od navedenih podataka nije moguće osporiti. Tako stvari stoje.
Ovo je istina o ratu u Hrvatskoj.
Ako vam je to „legitiman strateški i politički cilj“ onda makar ne pokušavajte da ostalom svijetu mažete oči da ste u ratu 90-tih potpuno nevini i da su drugi za sve krivi!
E moj Anonimni. danešto znaš potpisao bi se.
Karlobag-Karlovac-Virovitica (in that order), je nekadasnja etnicka granica srpskog naroda prije jasenovackog istrebljenja. Kao takva je legitimni strateski i politicki cilj. To sto trenutno nije ostvariv ne znaci da ce tako biti u buducnosti. To sto to ne vole poustaseni montenegrini i hercegovci je njihov problem.
Niko ovđe ne pomenu onu opšte poznatu parolu dokle je trebalo da se pruži velika Srbija. To je „Kavlovac- Kavlobag- Vivovitica!“ Koliko znam neko je pokušao da ostvari taj ratni cilj!
„Hrvati nisu nikad marili za slavizam, niti bez nepoverenja govorili o jugoslavizmu. Oni su slavizam identifikovali sa ruskim pravoslavljem, a jugoslavizam sa balkanstvom. Zato su oboje smatrali nepodudarnim sa hrvatskom idejom o kulturi, jedinoj pravoj kulturi, zapadnjačkoj, znači većim delom katoličkoj. A tako isto nepodudarnim i sa iskrenom željom Hrvata da ostanu i dalje na jednom moralnom kontinentu koji je, pre svega, odeljen, kao širokim morem, od istočnjačke kulture vezane za istočnu Crkvu.
Jugoslavizam, kad se očisti od retoričkih elemenata, bio je za hrvatsku
pamet samo jedan politički izraz, a ne i jedan nacionalni pojam.“ Jovan Dučić
Nema veće nepravde od zakasnjele pravde!
Istina nemoze da umre, ali moze da okasni, no kad god dodje dobrodosla je, nekome ce valjati.
Laz je agilna i sveprisutna. Tesko je razluciti laz od stvarnosti, jer je ona tako i koncipirana.
Inace istina je na duge staze, a laz na kratke. Tesko je istinu docekati, olos se lazima nazivi dok istina dodje.
Isuvise je mnogo lazi prosuto o rasturanju SFRJ i takozvanom velikosrpskom nacionalizmu i nesretnom Milosevicu da ce trebati puno vremena i ovakvih i slicnih clanaka da pohvatamo djelice istine.
Naravno ne može se osporiti ova istina o kojoj je napisano puno knjiga, ali je za Crnu Goru jednako važna istina o tome šta su sve Slavko Perović i Jevrem Brković početkom devedesetih odradili po zapovijesti Franje Tuđmana i kako su Đukanović i Mesić svu krivicu za ratna dešavanja u Hrvatskoj prebacili Srbiji i JNA.
Sve sto je Dmitrovic ovdje napisao je istina. Inace jos nijesam procitao nijedan Dmitrovicev clanak u kome nije sve istinito do najsitnijih detalja. Nikada nijesam procitao da ga je iko demantovao. Stav prema njegovim clancima je samo cutnja u nadi da sve prodje nezapazeno.
Dobar članak. Treba češće ponavljati ovakve članke radi mladih naraštaja, a i radi onih što se ,,pepelom posipaju“ nakon svih ovih godina, a dobro se sjećaju kako je počelo. Trebalo bi nabrojiti vikendice po Dalmaciji, koje su u praskozorje rata lećele u vazduh, a nijesu bile Hrvatske. Nije na odmet napomenuti snimak sa uputstvima gen. Špegelja, kako treba postupati sa starešinama JNA. Ne kažem da ne treba oprostiti, hrišćanski je, ali ne i zaboraviti. Zaborav omogućava zlikovcu da ponovi zločine!!!