Kruna svih avantura

Piše: Nikola Malović

Odakle se to, mnogo prije Kolumba, i to na zapadnoj strani Južne Amerike, pojavio bijeli bog koji je tadašnje ugroženo indiosko stanovništvo podstakao na seobu preko Mora okeana, nudeći im za sredstvo spasa prosti splav od balze? Apsolutno niko danas ne može da ima odgovor na postavljeno pitanje. I kakve sve ovo veze ima s nama, i sa dobom u kome se putuje samo s genskom terapijom ubrizganom u mišicu?

Čini mi se gdje nisam imao više od 10 godina kada sam s bajkama kao žanrom sve manje bio zadovoljan. Definitivno mi je bila potrebna nova avantura, nova infuzija čitalačke pustolovine…

Pod uslovom da slučaj uopšte postoji, slučajno sam se okom našao u centru „Ekspedicije Kon-Tiki“, krune svih avantura. Najuzbudljiviji putopis koji je ikad napisan, do te je mjere nevjerovatan da po mnogo čemu nalikuje bajci. Istinit od početka do kraja, počinje onog trenutka kada je Tor Hejerdal sa ženom Liv, godine 1938, posjetio polinežanska Markiska ostrva. Na osnovu tamošnje materijalne kulture, identične s onom u južnoameričkih Indijanaca, Hejerdal je, zoolog i etnolog, s pravom zaključio da su narodi Južne Amerike, iako udaljeni 8000 km od Polinezije, bili ti koji su naselili ostrva.

Smjela teorija govori o tome da su se seobe na splavovima od balze odvijale od 500. do oko 1100. godine, u što niko tada nije mogao da povjeruje, niti je ko Hejerdalovu teoriju isprva uzimao za ozbiljno. Svi su tadašnji etnografski i pomorski eksperti odmahivali rukama. Ne, ne može biti. Na splavovima da su ljudi plovili 8.000 km i selili se? Ma, kakvi.

Naši primorski gradovi s kraja minulog vijeka nisu imali hvale vrijednih knjižara u kojima se ovakva knjiga mogla da kupi, i ja sam iskreno patio što primjerak „Ekspedicije Kon-Tiki“ moram da vratim hercegnovskoj Gradskoj biblioteci. Od tog sam trenutka, pretpostavljam, postao neopozivi bibliofil i kolekcionar. Danas mi se police uvijaju pod težinom samo onih knjiga koje progovaraju o moru.

Kao studentu Filološkog fakulteta, tadašnja djevojka a danas supruga, upoznata s nevjerovatnom storijom o kojoj do moje priče nije znala mnogo – pronašla je i kupila, za velike tada novce, prašnjavo, antikvarno izdanje „Ekspedicije Kon-Tiki“, iz 1952, kod beogradskih bukunista na Platou. Mojoj sreći nije bilo kraja. I bila je ta sreća djetinja; poljubio sam prašnjavu knjigu, pa djevojku! Oh, „Ekspedicija Kon-Tiki“! Konačno u mojim rukama…

Da bi dokazao kako jamačno jeste u pravu, norveški avanturist Tor Hejerdal (1914-2002), s još četvoricom Norvežana i jednim Šveđaninom, godine 1947. preduzima pustolovinu jedinstvenu u istoriji planetarnog avanturizma.

Nakon mnogih administrativnih i drugih peripetija, Hejerdalu i družini polazi za rukom da po upravo drevnim nacrtima sagrade splav od balze, te da se iz peruanske luke Kaljao, nedaleko od prestoničke Lime, otisnu na pacifičku pučinu. Bilo je to u doba kada na cijelom Tihom okeanu nije bilo mnogo trgovačkih linija, s malo šanse da malenom splavu, toj kori od oraha, iko sem Boga pomogne u buri i nevolji.

Kakva hrabrost! Kakva vjera u Teoriju, kakva vjera u sebe! Ti su ljudi dokazali nemoguće. Rasna struktura Polinezije nije azijskog porijekla, ni afričkog, nego i južnoameričkog indijanskog i možda bjelačkog? Bog Kon-Tiki, iz Legende o seobi znan kao bradati bijelac (onaj koji je Indijancima donio krompir!?), bio je i fizički nalik nordijskim pustolovima. Bijeli su, među Polinežanima (Indiosima) bili i oni njegovi potomci pronađeni 1947. g. po ostrvima kao dokaz i Teorije Tora Hejerdala i do danas nerazjašnjene misterije? Odakle se to, mnogo prije Kolumba, i to na zapadnoj strani Južne Amerike, pojavio bijeli bog koji je tadašnje ugroženo indiosko stanovništvo potakao na seobu preko Mora okeana, nudeći im za sredstvo spasa prosti splav od balze? Apsolutno niko danas ne može da ima odgovor na postavljeno pitanje. Tor Hejerdal, rodonačelnik Krune svih avantura, dokazao je mogućnost realnog postojanja još jedne velike istorijske misterije…

Imao sam tu strukovnu sreću da godinama budem kapetan u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji. Kao profesor srpskog jezika i književnosti, nastojao sam sve vrijeme da budem i ono što se od mene nije tražilo u polu-ostrvskom zalivskom entitetu – da budem vođa književnih ekspedicija kroz kurseve pomoračke književnosti. Samo su neki kadeti slušali naredbu, te koracima po uglačanom kamenu brodili da bi u Biblioteci kotorskog Starog grada pronašli primjerak „Ekspedicije Kon-Tiki“. Kazivao sam ex cathedra da se radi o knjizi koja ostaje u živom sjećanju do kraja života, te da je puna recepata, između ostalog kako na moru preživjeti bez hrane i vode. Knjiga nudi instant način da se u More zauvijek zaljubi mlad čovjek. A sa njim i svaki drugi onaj čitalac, poslovično željan pustolovine, posebno kad je istinita. Učenicima pomorskih škola ovo bi jamačno trebalo da bude obavezna lektira.

Najuzbudljiviji od svih uzbudljivih opisa su oni u kojima oko splava „Kon-Tiki“ sve vrvi od života, od letećih riba, pilot-riba, bonitosa, sićušnih rakova, hobotnica, ajkula i svjetlećeg planktona. Iz današnje perspektive gledano, Tor Hejerdal i družina putovali su rajem, potpuno stopljeni s prirodom, u vrijeme kada Sunce nije imalo uzdignut ultraljubičast kažiprst, i kad je okean naprosto vrvio životom. Pretpostavljam da smo kao civilizacija prešli kletu ekološku tačku, iza koje bi bilo nemoguće ponoviti podvig šestorice neustrašivih Skandinavaca, jer bi današnje epigone, na način na koji su oni putovali, spržilo kudikamo perikoloznije sunce.

Tor Hejerdal svjetsku slavu duguje Kon-Tikiju. Da je samo na splavu od balze preplovio Pacifik – poduhvat bi za tri koplja bio iznad svih sličnih avantura. Ali ovaj naučnik i pustolov nije nastavio da plovi na lovoru slave.

Vjerujem da se i teologija na njegovom primjeru upitno vuče za bradu.

Čovjek je naprosto nastavio da dokazuje nizove planetarno-nemogućeg! Na stranu ekspedicije koje je preduzeo potom, na Galapagos (1952-1953), na Uskršnje ostrvo i istočni Pacifik (1955-1956).

Hejerdal se godine 1969, pod patronatom egipatskog boga sunca Amona Ra, otiskuje na 5000 km dug put preko Atlantika (Ekspedicija Ra-1), da bi već sljedeće godine, tada uspješno uspio da se iz Maroka, na splavu od papirusove trske, domogne obala Barbadosa na Karibima, udaljenih 6100 km. Ekspedicijom Tigris, 1977-1978, u dužini 6.800 km, spojio je morskim putem Irak preko Omana i Pakistana s Džibutijem. U periodu 1983-1985. njegov su cilj bili Maldivi u Indijskom okeanu, a zatim, naredne tri godine – povratak na Uskršnja ostrva.

Muzej Kon-Tikija u Oslu, glavnom gradu Norveške, čuva spomen na sve ove podvige. Tu se može da vidi i originalan, nevjerovatno mali po dimenzijama, no velik po čuvenju – splav „Kon-Tiki“.

No kakve veze cijela priča o Kruni svih avantura ima s nama, i sa dobom u kome se putuje samo s genskom terapijom ubrizganom u mišicu?

Istina, nema velike. Jer je čitalac sve vrijeme bio opčinjen pričom u kojoj su šest Norvežana i jedan Šveđanin, vlastitu hrabrost porinuli u apsolutnu slobodu.

(Izvor: Pečat)