Krsto Andrijašević – dobitnik 13. julske nagrade: U jednostavnosti je ljepota

Crnogorski slikar i skupturista Krsto Andrijašević dobitnik je najvećeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade. Mnogi kritičari se slažu da je ovo jedna od najzasluženijih nagrada u poslednjih par godina. Krsto na vrlo tih i nenametljiv način živi i stvara u Nikšiću.

Iznenadili ste javnost sa dvije velike vijesti. Prva je pojava vaše monografije „Krsto“ koju su kritičari ocijenili kao najboljom do sada među crnogorskim monografijama. A potom i dobijanje najvećeg državnog priznanja Trinaestojulske nagrade. Kako doživljavate tako velike događaje?

Pa sve mi je to teško, teret. Ne volim previše publicitet. Naravno da mi je drago što je izašla monografija. To smo dugo čekali. Pomogli su dobri ljudi. Moji prijatelji koji kupuju od mene radove. Nagrada isto mi je draga. Normalno, banalno je reći da mi je draga, jer sam dugo čekao tu nagradu. I konačno dobio. Ovo je peti put što konkurišem za nagradu i isplatila se upornost.

– Krsto, ko god vas poznaje zna da ste izuzetno skroman i nenametljiv čovjek. Čini se da se i u umjetnosti slično ponašate. Trenutno na crnogroskoj sceni nema umjetnika da sa manje izražajnih sredstava može da kaže više od vas. Kako vam uspjeva da u minimalizmu obradite tako značajne teme čovjekovog svijeta?

Umjetnost koju radim i moj život – to je jedno isto. Ako sam povučen u životu i u umjetnosti sam povučen. I to je tako. Što se izražajnih sredstava tiče zaključio sam da je u jednostavnosti ljepota. Ako se mnogo komplikuje i šta ja znam ne bude baš tako dobro kad je jednostavno. Ono što se ne vidi na umjetničkom djelu, a osjeća se, to je težina umjetničkog djela. Ja apstraktnim sredstvima stvaram figuru.

– Erotsko je itekako prisutno u vašem stvaralaštvu. Ljudsko tijelo jedno je od vaših omiljenih opsesija. Međutim prikazujete ga u svedenoj formi i bez suvišnih anatomskih detalja. Da li se u tom sakrivanju tjelesnog prije radi o erotici srca i duše?

Svi umjetnici kroz istoriju umjetnosti su radili nago ljudsko tijelo. Baš svi. I ja tako radim. Na primjer draperiju ja ne bih mogao da radim jer mi je to nekako neinteresantno. Najviše volim nago tijelo da radim. Kod mene sve to ima više značenje. Izgleda da sam preokupiran time. Erotikom. I razmišljao sam puno o tome, i maštao. Šta ja znam. I onda iza svega toga je proizišla ta erotika. Kaže mi jedan prijatelj da hoće da napravi izložbu mojih erotskih radova. A ja sam rekao, bogomi ja se sada stidim tih radova.

– Kritičari naglašavaju da ne precrtavate već stvarate život. Sve što radite, radite na vrlo emotivan i iskren način.

Ako radim onako kako što je, na primjer, ovaj sto ako napravim ovako što je. Šta to znači? Nema ništa. Da se ne izrazim banalno. Treba neki svoj svijet prikazati. Realizam je propao kada je stvorena fotografija. I mnogi umjetnici su i umjetnici i neumjetnici. Jer ja zovem neumjetnicima ove što su htjeli pod svaku cijenu da budu avangardni. Da stvore nešto što niko nije stvorio. I doveli su umjetnost do ništavila, do besmisla. Zato laici s nepovjerenjem prilaze likovnoj umjetnosti. I meni se čini da je likovna umjetnost na zadnjem mjestu svih umjetnosti. Sve zbog ovih ljudi koji su uništili likovnu umjetnost.

– Zar vas nije strah da budete tako otvoreni u likovnom izrazu?

Kod mene nema prikrivanja ni mimikrije. Meni nije teško. To je moj svijet. Ja mislim ako ja uživam u tim svojim radovima, i ako ima nekog osjećaja da će to prepoznati ljudi koji gledaju. I da će oni imati isti utisak, isto osjećanje kao ja kada sam stvarao ta djela.

– Pobožan ste čovjek. Nedjeljom odlazite u crkvu. Koliko je religija bitna za vas kao čovjeka ali i za vas kao stvaraoca?

Naravno da vjerujem u Boga. Bio je period u mojoj mladosti kad nisam vjerovao u Boga. Ali su se dogodile neke stvari koje su me opametile. I sad smatram da bez Boga nema ništa. A u stvaralaštvu je malo nesklad između religije i mog stvaralaštva. Jer mnogo je erotike, a ovamo vjerujem u Boga. Pa Bog nek’ oprosti ja ne mogu drugo ništa raditi nego tako kako je.

– Pa upravo na početku civilizacija prvi religijski totemi kojima se čovjek klanjao imali su oblik falusa i drugih seksualnih atributa. Takođe i vi preko svojih polu-totemskih figura kao da tragate za duhovnim smislom seksualnosti? Kao da upućujete na ono simbolično i arhaično u erotskom? Prije nego na puki čin sjedinjenja dvije osobe?

Adam i Eva su bili nagi dok nijesu napravili grijeh. I oni su sakrili svoje intimne djelove lišćem od smokve. A Bog im je rekao ko vam je kazao da ste nagi. Okle to znate? I onda ih je istjerao iz Raja. Tako moja umjetnost možda predstavlja tu težnju za povratkom u to prvobitno rajsko stanje kada su religija i erotika nekako bile zajedno.

– Pored tijela, srca, duše i erosa zainteresovani ste i za čovjekov misaoni svijet. Psiholozi su pisali o vašim radovima.

Jeste. Napravio sam figure, poprsje čovjeka sa teglama u kojima ima svašta. To je ljudska svijest, ljudska priroda. Jer mi sve držimo u mozgu i u srcu. Sve što smo radili, sve što smo mislili, sve što smo preuzeli od drugih sve je to zapisano u mozgu. I onda sam htio na taj jednostavan način da to prikažem, da pojasnim. I mnogima se sviđaju ti radovi.

– Između ostalih i Dado Đurić je takođe isticao da ste po pitanju anatomije svijesti čak ispred slikara iz Pariza! Da li je današnjem čovjeku staklena glava zbilja puna „trica i kučina“ i opterećena trivijalnom svakodnevnicom?

Ja mislim da jeste. A te „trice i kučine“ kako ste rekli vuku uspomene iz mog djetinjstva. Kad sam bio dijete dolazile su iz Imotskog neke žene da prodavaju neke sitnice. I meni je to bilo tako drago i ogledala mala i razne stvari sitne, sve to kao da sam želio da imam. I onda znači to se odmah ucrtalo u mojoj glavi i u mome srcu. I onda kad sam dobio to, naravno to se plaćalo vunom i šta ja znam, time je u tom momentu bio ispunjen moj život. Ali ne samo to tada, nego sve je tako u životu. Sve što sam želio sve je ucrtano u mom mozgu. Što sam želio i o čemu sam maštao. Nešto se od toga ostvarilo, nešto i nije.

– Izuzetno ste osjetljivi kada je u pitanju crnogorska tradicija?

Što se tiče Crne Gore oduševljen sam Ristom Stijovićem. To mi je veliki uzor bio. Mada ne radim kao što je on radio. Nego mi je tako drag. I mislim da je jedan od najboljih lirskih vajara u svijetu. Njegova „Djevočica koja se smije“ je meni najdraža skulptura koju sam vidio. Znači Risto Stijović je vrhunac crnogorskog vajarstva i žao mi je što malo više ne povedu računa o njemu. O njegovoj rodnoj kući. I monografiju da mu izdaju. Bila je neka knjižica. Nije monografija nego manja mnogo, i repodukcije su bile tako slabe. Blijede. Iskakali su listovi, nije bio povez dobar. I to je mene razočaralo jer mislim da Ristu Stijoviću treba napraviti veliku monografiju sa radovima koji se nalaze u Beogradu i koji se nalaze u Podgorici.

– Ko vam je još od umjetnika, blizak i po vama značajan?

Ovi umjetnici koji su radili kroz istoriju ujetnosti, nije to samo realizam, Rembrant, van Delft,Goja, Velaskez… Iza toga što su radili tu se osjeća da ima tu nešto. Da to nije realizam pravi. Ako odvojimo jedan djelić iz slike Rembrantove, to je apstraktno.To je za sva vremena.
Sa druge strane ja sam na primjer u Luvru vidio francuske umjetnike prije realizma i prije impresionizma. Tu nema ništa. Čitava jedna sala nepoznatih francuskih umjetnika . To je nacrtano samo ralistički i ništa iza toga nema. Ništa to ne dira. Ja se čudim što drže to. Bez smisla, bez svega. Da se čovjek razočara kada vidi to.

Dalje bih pomenuo vajare Brankuzija, Đakometija, Aripa, Arhipenka. Ja mislim da tu negdje spadam i ja. Mada nijesam ih kopirao. Po toj jednostavnosti. Volio sam i slikare Kandinskog, Šagala. A na prvom mjestu mi je van Gog. Van Gog, Sezan, Gogen – to je vrhunac. Najdraži su mi oni. Možda zato što sam prvo o njima čuo. Jer Branko Musović što je predavao u gimnaziji kad sam ja bio, ništa nam predavao nije. Samo je jednom donio i izdiktirao nam o van Gogu, o Sezanu i o Gogenu. I meni je to ostalo u duši. A onda sam nabavio, odnekud mi je došla knjiga „Pisma van Gogova bratu Teu“. I to me oduševilo. I onda sam nabavio knjigu „Žudnja za životom“ o van Gogu. I on mi je najdraži umjetnik od svih.

– Iako vaši radovi govore univerzalnim jezikom umjetnosti ipak su neodvojivi dio naših narodnih običaja i nasljeđa. Kako uspijevate da budete moderni u izrazu, a istovremeno vjerni tradiciji?

Čitavu istoriju umjetnosti poznajem „u prste“. Svake godine na akdemiji istoriju umjetnosti sam spremio za desetku. I svi su studenti govorili, u Krsto je i ove godine dobar, i tako. I onda sam iz te cjelokupne umjetnosti, a najviše mi se sviđa arhajska umjetnost, iscrpio i na osnovu svega toga stvorio svoj svijet. Mislim da ne oponašam nikoga. Iako volim Rista Stijovića nisam ga kopirao. Ljilja Karadžić je rekla da nemam prethodnika i da nemam nasljednika i ja mislim da je to tako.

– Ta činjenica dovoljno govori o vašoj originalnosti. Takođe uz sve što ste pomenuli, vi vrlo hrabro stvarate mimo aktuelnih likovnih tokova, mada ste o njima dobro informisani. U tom smislu ko ili šta vas pokreće na stvaranje i šta vam daje energiju da i dalje trajete?

To je čitav moj život. Ja se nijesam ženio. Ja nijesam stvarao porodicu. Stvorio sam umjesto toga radove i ja mislim da su to moja djeca. I drago mi je što nalaze mjesto kod raznih ljudi koji ih kupuju. Ja uvijek kažem neka nalaze svoj dom. Ako prestanem da radim onda sam mrtav. Nema me više. Zato moram da se potrudim. A nadam se ova nagrada da će me pogurati još malo, da još koju godinu radim.

– Za kraj razgovora, šta poručujete mladim kolegama koji počinju? Šta je bitno u stvaralaštvu?

Da uživaju u umjetnosti. I da stvaraju djela koja će se sviđati njima samima. A kroz to i publici.

D.M.