Krst nositi nama je suđeno

Nikolina Ćeranić

Nije lako biti Srbin. Teško je breme i utočište njegovo, težak je Krst koji nosi na pleća nejaka i još teži onaj koji nosi na grudima. Taj narod belosvjetski ne bi umjeo da izgovori, tako mu se “zalomilo”, iako nešto poput toga zamišljaju, slično da izgovore. Oni u tom Krstu ne vide dalje od raspeća.

Srbin vidi nešto uzvišenije, Srbin vidi neprolazno, Srbin vidi Nebesku Liturgiju, Srbin vidi Vaskrsenje i on mu odlazi. Odlazeći mu u susret da ga prigrli, noseći Krst na pleća nejaka, noseći onaj na grudima koji mu je majka na rođenju darivala, majčinski i zaštitnički, Srbin se ne odriče sebe samoga, Srbin ne prodaje vjeru za večeru, Srbin priznaje da je kriv to što jeste Srbin. Srbin braneći kćeri i sinove, predake i potomke, Svetinje, noseći Krst ne odriče se ni Ćirilice ni Njegoša, ne odriče se Gračanice i Gazimestana, Najsvetijeg polja i Vidovdana. Srbin zna da se čast i obraz čuvaju i po cijeni glave i izgovra “makar svoju izgubio glavu”.

Ne žali Srbin ništavno i propadljivo tijelo, žali dušu ako mu je otmu svjetski trgovci, da je rasprodaju. Srbin je neponovljiv, nije kao ostali Rab Božiji, jer on svoje Rab čuva kao najsvetije znamenje, Srbin svoju ikonu, svog zaštitnika Svetog Savu postavlja na tronu doma svoga. Nije lako biti Srbin. Da bi bio Srbin moraš se takav roditi, moraš tako disati, pisati, pjevati, moliti se i prije svega nikad ne zaboraviti da zaista jesi to što jesi.

Nije lako biti Srbin, ali je lijepo i Svetosavno i Pravoslavno, za rad toga Krsta na plećima i grudima, jedan zbog kojeg stradaš a drugi zbog kojeg Vaskrsavaš, znaš da koliko god na Zemlji ginuo, Nebo ćete Vaskrsnuti. Nije lako biti Srbin, trnovim vjencem stegnut, ovdje gažen i gonjen, na drugoj strani vaistinu proslavljen, Oreolom vječno opjevan.