Kroz iglene uši demokratije – imamo li pravo da kažemo ko smo

I u Ujedinjenom Kraljevstvu (2011) i u Sjedinjenim Američkim Državama (2020) sproveden je popis stanovništva na kome su registrovane etničke i rasne kategorije, pa ipak, diplomatska predstavništva ovih dviju zemalja u Crnoj Gori nam, danas, otvoreno sugerišu da u našoj državi ne bude tako. I tu se, uobičajeno, otvara niz mogućih pitanja: odakle strane diplomate crpe legitimitet za sugestije (ili političke imperative!) ove vrste? Da li se u njihovim zemljama radilo o zloupotrebi političkih struktura, rasnoj segregaciji, destabilizaciji građanskog mira (kako nama pokušavaju da imputiraju) ili je, prosto, završena jedna sasvim uobičajena statistička procedura čiji rezultati će imati primjenu u ogromnom broju istraživanja, analiza i inicijativa vezanih za osnaživanje principa jednakosti i sloboda?

Štaviše, predstojeći popis koji se ima održati u Ujedinjenom Kraljevstvu (2021), prikupljaće podatke o, kako etničkoj, tako i nacionalnoj pripadnosti britanskih građana. U zvaničnim dokumentima Kancelarije za nacionalnu statistiku Ujedinjenog Kraljevstva, Gradska opština Kingstona na Temzi objašnjava da je prikupljanje podataka o etnicitetu bitno stoga što: „Većina našeg budžeta zahtijeva planiranje njegovog uticaja na manjinske grupe (…) moraju se sprovesti istraživanja uticaja na jednakost, kako bi se izmjerio uticaj koji bi eventualno ukidanje neke usluge imalo na manjinske grupe, ukoliko ne bismo posjedovali informacije o etnicitetu, tako nešto bi bilo gotovo nemoguće i moglo bi da rezultira negativnim (potencijalno diskriminitarskim) posljedicama“, a u istom dokumentu se značaj prikupljanja podataka o nacionalnoj pripadnosti objašnjava kroz riječi Prezbiterske crkve u Velsu, apostrofirajući da: „Neprikupljanje podataka o nacionalnom identitetu bi imalo veliki uticaj utoliko što bi postalo mnogo teže da se izmjeri koji je broj ljudi koji se u određenim djelovima Velsa smatra Velšanima i koji bi vjerovatno bili zainteresovani za naše aktivnosti i saradnju sa nama“. U istom dokumentu se, dalje, kaže kako udruženja Sika Ujedinjenog Kraljevstva napominju da: „ukoliko Popis od 2021. ne bude na pitanju o etnicitetu ukljčivao opciju „Sik“, sa stanovišta pružanja usluga, uticaj će biti takav da će Sici postati nevidljivi onima koji razvivaju državne politike i vrše ostale državne usluge.“

Kancelarija za popis SAD u svojim zvaničnim smjernicama objašnjava da se „podaci o porijeklu koriste prilikom planiranja i ocjenjivanja vladinih programa i politika kako bi se osiguralo da oni ispunjavaju potrebe svih grupa na fer i pravičan način”, dok se podaci o rasnoj pripadnosti prikupljaju „zarad potreba federalnih, državnih i plemenskih programa, jer oni predstavljaju ključne faktore u istraživanjima na kojima se temelje brojne politike, naročito one koje se tiču građanskih prava. Podaci o rasi koriste se kako bi se planirali i finansirali vladini programi preko kojih se snabdijevaju sredstva i usluge određenim grupama (…) kao i prilikom nadziranja usaglašenosti (vladinih politika i programa) sa antidiskriminatorksim zakonima, propisima i politikima.“

A koliko li je tek značajna jedna ovakva procedura u društvu gdje mnoge etničke i vjerske grupacije (sa razlogom) smatraju da su na različite načine ugrožene: da su im ugrožena osnovna prava, na identitet i slobodu izražavanja. Zar ne bi sprovođenje popisa koji isključuje podatke o narodnosti, vjeri i jeziku poslalo dodatnu poruku ovim grupama da nemaju ta osnovna ljudska prava? Ukoliko je društvo već podijeljeno po nacionalnim šavovima, zar nije uzrok te podijeljenosti frustracija strana koje se osjećaju ugroženo, i zar nije onda korak ka smirivanju tenzija upravo popis koji bi dopustio slobodno izjašnjavanje?

Između ostalog, na koji način se može očekivati rješavanje, očigledno, gorućih nacionalnih problema u državi, bez relevantnih i up-to-date podataka za bilo kakvo istraživanje konteksta koje mora prethoditi ozbiljnoj inicijativi u ovom pravcu, bilo od strane vlade, skupštine ili nevladinog sektora? Zar nije princip savremenih zapadnih demokratija upravo osnaživanje različitosti, potreba za upoznavanjem i razumijevanjem drugog i drugačijeg, a ne ućutkivanje i guranje pod tepih.

Ukoliko bi iko pokušao (a krajnje je vrijeme) da radi na projektu koji bi imao za cilj afirmaciju svih nacionalnih kultura u Crnoj Gori, međunacionalni ili međuvjerski dijalog, ostvarivanje principa reciprociteta ili reformu obrazovnog sistema (što se u zajedničkom tekstu cijenjenih ambasadorki navodi kao jedan od prioriteta), morao bi da koristi krajnje zastarjele, i po načinu prikupljanja sporne podatke, u svakom slučaju POGREŠNE podatke, za bilo koju od ovih inicijativa.

Iz svega navedenog valjda je jasno da je popis stanovništva neophodan, ključan i, na kraju krajeva, izraz većinske volje i potrebe naroda u Crnoj Gori. A što se naših međunarodnih partnera tiče, budući da su zemlje koje predstavljaju globalne zvijezde demokratskih načela, Vox Populi, Vox Dei principa, i neprikosnovenog prava svakog pojedinca da slobodno manifestuje, iskazuje i propagira vlastiti identitet nadamo se da oni, prije svih, razumiju potrebu građana Crne Gore za prvim slobodnim popisom nakon dugogodišnje autokratske političke tiranije koju su, nerijetko, i sami označvali kao hibridnu, kriminogenu i nedemokratsku.

Mi znamo ko smo 

Pročitajte JOŠ:

Zimonjićke ruke