Krmača proždire svoj okot

Piše: Bećir Vuković

Na početku ste priče jednog objektivnog lažova, a takvo biće postoji samo u ovakvoj Crnoj Gori, potonjoj balkanskoj rupi iz koje se mogu išćerati slični profili. Preveslao sam jednu pozamašnu komadišku života, pa ipak, nisam čuo za sličnu priču, još manje sam u ikakvoj priči nabasao na takvu spravu, takav mobilni telefon.

Poštovani publikume, prepričavam vam priču babe Sulumije. Najedanput svitnulo, namah zagrmjelo iz vedrog neba, i na Mitrovdan, u zoru, brijegom obijeljelo. U krmečaru krmača sunula na svoj okot, a Sulumija s druge strane ter tojagom krmaču po ciku, onda pokupi kokoši po kokošinjcu, ter kravicu i vedricu, ter niz točilo i jelašje, a oko zaranaka kroz pramenove izmaglice izbij posred zarisnik poviše zaselka. Da vam skratim priču i sačuvam pažnju, već smo sa babom Sulumijom u njenoj kućici, već je krmača u krmečaru a krmići u drugoj kućari, kravica preživa ispod grane jasena, kokoši ko ko ko da da ču ispod strehe. Uto, Sulumija zakukala: u trci, iza roga, gore u kolibi, na katunu, na planini, zaboravila mobilni telefon marke „Lenovo“. Uspijevam li da samo sa dvije-tri riječi izrazim svu Sulumijinu dramu ne znam, ali znam da je priča prezimila švrljajući po selu od usta do usta, da je bilo velike sprdnje sa babinim telefonom od sijela do sijela i od sela do sela, seirili i zvecali botovi, još priča se stanila čak dolje do varoši pod Goricom. I potpisnika je priča stavila na muke i ostavila težak zadatak, i nijesam uspio da eskiviram njenu egzibiciju, bolje reći egzekuciju. Kako je baba prezimila bez mobilnog to samo bog znade, ali po svakom zimovniku obitavaju svakakve priče i priče, i jedna drugu sustiče. Sulumija se zaklela seoskoj stokurovini da će joj platiti ako ne čaprom, a ono pričom na priču, riječju – pričinom pričom. U svakom slučaju Sulumija je držala do svog integriteta, bolje reći do svoje duhovne nezavisnosti, kako naučavaju učeniji.

Sve su priče sa istoka, i donio ih vjetar, svaka priča ima sušti zadatak da vas zavede, da vas nečemu i nauči, da vas izvede i prevede u neki ljepši svijet. Ova priča nije ni počela, od ove priče nema još ni p, zato joj i ne pada na pamet da se ikako osvrne, kamoli da se zaustavi. Jeste, ova priča imade u sebi nešto od životinjske prizemne prostote, smijemo li reći i slijepe, skoro prastarinske i atavističke odanosti običajima, i često je zatičemo na samoj granici vradžbina. Dovde, do ove zapete, nema nikakve priče, i to je bolje od ikoga znala baba Sulumija. Platiće mi klipani i prostadija seoska, dumala baba u sebe, platiti, još kako. Ha, ha, rekoh li, povrh svega, baba Sulumija imala i onog finog površinskog smisla za humor. Čekala, i dočekala izdig. A onda, sa malom uza strane, ter poitaj ponaviše uz Priboje, pa na katun. Nije ni huknula navrg Ždijela a kamoli počinula, no odjedared, pravo u kolibu, i trkimice za mobilni telefon „Lenovo“. I stisnula ga Sulumija, još jedared ga stisnula na dugme, i telefonče „Lenavo“ – prošištalo. Još baba bečni na mobilni, kad imala šta viđeti: i poslije osam mjeseci i koji dan pride neuključivanja, a mobilni pokazuje da je baterija puna 94 odsto. Aman za aman, je li moguće – đavolje li natre. Jeste, baterija je, i poslije osam mjeseci neuključivanja, pokazivala da je skoro do vr`a punana, ni manje ni više no 94 odsto. Nije, razumije se, niko objektivan u to mogao da povjeruje, pa ipak, Udba, i nekakav Udbin tužilac, i nekakav Udbin vještak, i pride izvjesni špijun, ipak, pribilježili su babinu priču o mobilnom telefonu: ko vele – zlu ne trebalo. Može doći vrijeme, pomislio ovaj postkomunistički nakot, da se i ovakva priča nekome proda.

Nećemo priču opterećivati pitanjem – ko je punio, pripunjavao babinu bateriju. Nećemo ni brecati: kažuj, baba, ima li iđe, iđe, iđe, takve tehnologije…

Mogu vam reći, da sam blisko prateći putešestvije priče, juče, u jednom trenutku, dolje u Podgorici, ostao bez riječi. Naime, dočekao sam erupciju priče baš iz najmračnije balkanske vrtače. Jedan Udbin tužilac, i jedan vještak – dakle udbovac – i nekakvi udbini tužioci – jedan ofarbane kosice, a drugi ćelavko, oživjeli su priču babe Sulumije. I oni vele da je mobilni telefon – isto marke „Lenovo„ – Specijalnog svjedoka i ovejanog ubice, poslije osam mjeseci spavanja u sefu u Sudu, dočekao glavni pretres o montiranom državnom udaru u Montenegru, sa punom baterijom 94 odsto. Alo, alo, i nikakvih šumova u komunikaciji, alo, alo…

Da se razumijemo, ja ovu priču ne pričam zato da bih više djelovao u nekakvoj javnosti nego što zavređujem, da bih još više usmjerio svoju duhovnu elevaciju, o, ne…

Elem, prohujale su godine u kojima je Revolucija jela svoju decu (deca lepše zvuče ekavicom), kako su nekada govorili provincijski intelektualci. I, gde smo sad, i dokle smo to stigli. Stigli smo do vremena, kad ovde, po ovim kokošinjcima, strvoderinama, krvavim prodolima i stratištima, i strašilima od institucija – krmača proždire svoj okot. To je potonja slika ove Satrapije. To je ona ogromna krmača stara preko sedamdeset godina. Ista krmača ispred čije je njuške Danilo Kiš postavio ogledalo. Oko puta od Prijestonice do Prestonice turizma, ista krmača pase zarđale šporete i frižidere, plastične gajbe i lavore…

P. S.

Jedno pitanje časnom sudu, što reko David Štrbac. Da li Specijalni državni tužilac, tokom proseca, smije mijenjati imidž. Da li je, časni sude, dozvoljeno – usred procesa – nenadno puštanje brkova, šišanje do glave, namicanje perika, i tak daljše… Da li je tokom procesa o lažnom državnom udaru, dozvoljeno puštanje brade.

Ili dobro ne vidim, ili je Katnić zapustio bradicu…