Kralj bajki o Srbima: Koliko je lišća u šumama, toliko je pjesme na usnama ovog naroda

Na današnji dan, 4. avgusta 1875. godine, umro je slavni danski pisac Hans Kristijan Andersen. Smatra se da je upravo on, “svjetski kralj bajki“, u vrijeme kada nisu ni postojali zvanični diplomatski odnosi između Danske i Srbije, prvi iz ove zemlje zaneseno pisao o Beogradu i Srbiji i saosjećao sa srpskim narodom.

Malo ko zna da je čuveni Hans Kristijan Andersen ikada bio u Beogradu na svom putovanju kroz Grčku, Tursku i da je beogradsku panoramu, koju posmatrao sa broda duž Dunava, opisao u “Bazaru jednog pesnika”. Ono što nije mogao da pojmi iskustvom, nadoknadio je sopstvenim romantičarskim mislima. Tako su se i priče o srpskoj junačkoj borbi i narodna poezija našli u jednom od prvih putopisa danske književnosti. 

Andersen je ovu knjigu objavio 1842. godine. Knjiga se bavi njegovim velikim putovanjem kroz Evropu i Orijent od oktobra 1840. do jula 1841. godine.

“U dvorištu (Beogradske) tvrđave je svirepo pogubljen plemeniti Grk, pjesnik Riga, grčki Beranže, i prema grčkim mjerilima, pjesnik još većeg značaja od ovog… Rigu su Turci u pašinom dvorištu živog pretesterisali; na istom mjestu je 1815. godine 630 Srba nabijeno na kolac. Svi su se predali uz obećanje da će biti pošteđeni; jedan od ovih nesrećnika umro je tek sedmog dana. Dunav je bio preplavljen leševima, leševima Srba. Turčin je mogao posprdno da pjeva srpsku pjesmu: „Lijepo je kraj rijeke sjedeti, gledati kako voda nosi slomljeno oružje neprijatelja!„, bilježi pisac.

I druga, izdaleka vidljiva zdanja, Andersen predstavlja kroz priče o nacionalnom oslobođenju.

“Ispod, tamo gdje se Sava uliva u Dunav, nalazi se oronula kula, Nebojša, što znači „Ne boj se!“; sa ovih otvora su u Dunav bacani leševi pogubljenih. U ovoj kuli u najdubljoj tamnici u koju je prodirala voda bio je zatočen plemeniti knez Jevrem Obrenović, brat kneza Miloša; on je u otvorenoj borbi natjerao pašu da izruči zarobljenike. Uspomene koje se vezuju za ovom mjesto, probudile su pomisao na šumskoga trola koji steže svoje jake noge oko vrata princa Agiba, kako nam pripovjeda bajka. Pri pogledu na ovaj jezivi propali toranj čini mi se kako osjećam da me vlažni zidovi stežu poput trolovih nogu. Kakve se samo strahote vezuju za ovaj prizor koji sada pred nama leži ispunjen najljepšom sunčevom svjetlošću, sa svježim zelenim drvećem, suncem obasjanim minaretima, kupolama i kućama s crvenim krovovima”, zapisao je on.

Bacajući sa broda lelujavi pogled na obalu Save, on u mislima oživljava Karađorđa, borca za kojeg je čula cijela Evropa.

“Kroz ovu mračnu hrastovu šumu bježao je ka rijeci Savi Crni Đorđe, prvi oslobodilac Srbije; ova šuma i ova rijeka bili su poprište jedne od tragičnih scena ondašnje borbe, koja živi i živjeće u narodnoj pesmi. Crni Đorđe pobjegao je sa svojim starim ocem, pastirom Petronijem; već su vidjeli rijeku Savu i granicu Austrije, a oca je ispunio bol što napušta otadžbinu; zamolio je sina da se preda, kako bi mogli da umru na otadžbinskom tlu. Đorđe se dvoumio između sinovljeve poslušnosti i osjećanja slobode. Poslušnost samo što nije prevladala, kada su povici Bošnjaka i Turaka odjeknuli kroz šumu. Sin je htio da podigne oca na ramena i sa njim prepliva rijeku, ali starac nije htio da napusti zemlju… Tada je sin zamolio oca za blagoslov i dobio ga; otac je raskopčao kaftan na grudima, a sin je ispalio metak u njegovo srce, bacio tijelo u Savu i sam preplivao rijeku. Kao da mi talasi još pričaju o tome, a da tamna hrastova šuma ozbiljno klima glavom i kaže: „Da, tako je!“. Sa oronule kule, iz otvorenih crnih rupa, kroz koje su bacali leševe Srba, izletale su kreštave ptice; tako ptice grabljivice obleću gubilište”, piše Andersen.

Andersen je Srbiju uporedio sa ogromnom hrastovom šumom u kojoj žive drijade, šumske nimfe.

“Da, ovdje se nalazi veliki forum drijada s moćnim uspomenama i dubokim narodnim pjesmama. Zeleno drvo je sveto ovom narodu; kažu, ko posječe drvo, uzima život … Koliko je u ovim šumama lišća, toliko je pjesme na usnama ovog naroda. I kao što bujne zelene grane podsjećaju Danca na njegova zelena ostrva, ove ga pjesme podsjećaju na njegove balade… I Srbin voli svoje šume, kao Švajcarac svoje planine, kao što Danac voli more. Pod krošnjama drveća svake godine su se izaslanici gradova sastajali s knezom Milošem; drveće je natrkiljavalo sudnicu! Pod ovim drvećem igraju mlada i mladoženja! Drvo se bori kao sam ratnik protiv neprijatelja Srbije; mirisno zeleno drveće nadvija se nad djecom što se igraju, mirisno zeleno drvo je nadgorbni spomenik starcu. Ove zemlja šuma zelena je grana osmanskog drveta, ali grana je za skoro satrulelo drvo vezana samo tanušnim končićem, ta grana je pustila korijen i želi hrabro da raste, kao što jedno od najboljih kraljevskih stabala Evrope ima pravo da raste”.

* Iako je napisao mnoge drame, putopise, romane i pesme, Andersen će ostati zapamćen po bajkama. Ipak, njegova djela nisu namjenjena samo djeci nego prevazilaze kategorije životne dobi i nacionalnosti.

Napisao je preko tri hiljade djela koja su prevedena na više od 125 jezika. Neke od najpoznatijih bajki Hansa Kristijana Andersena su „Carevo novo odijelo“, „Ružno pače“, „Palčica“, „Mala sirena“, „Sniježna kraljica“ i „Olovni vojnik“ Njegove priče poslužile su kao inspiracija za brojne balete, pozorišne predstave i filmove, a danas najveća ulica u Kopenhagenu nosi njegovo ime.

Pročitajte još:

Solženjicin Srbima: Uz pomoć Gospoda, ostajte kraj grobova svojih bližnjih!