Kosovski boj i smrt Mehmed-paše Sokolovića

Autori: doc. dr Budimir Aleksić i prof. dr Dalibor Elezović

Poznati turski hroničar iz XVII vijeka, Ibrahim Pečevija, u svojoj Istoriji je dao prikaz jedne interesantne sekvence iz života Mehmed-paše Sokolovića, koja se odigrala noć uoči smrti velikog vezira a koja se odnosila na zahtjev da mu njegov rizničar pročita hroniku o Muratovoj pogibiji na Kosovu. Život i istorijska uloga vezira Sokolovića oduvijek su privlačili pažnju.

Kako piše Radovan Samardžić, budući veliki vezir je rođen u Sokolovićima, blizu kasabe Rudo, u porodici koja je pripadala sitnom seoskom plemstvu. Dječaku su na krštenju dali ime Bajo, otac mu se zvao Dimitrije i imao je, po srpskom predanju, još tri sina. Bajo je učio školu u Mileševi i kako je kasnije – 1576. izjavio mletačkom ambasadoru Tjepolu, bilo mu je osamnaest godina kada su ga iz manastirske pjevnice odveli u janičare. Mehmed-paša Sokolović bio je veliki vezir od 1565. do 1579. Odigrao je veliku ulogu u smirivanju stanja u Osmanskom carstvu poslije smrti sultana Sulejmana u noći između 5. i 6. septembra 1566. godine. Prikrivao je sultanovu smrt do 24. septembra kada je izabran novi sultan Selim II (1566–1574). Za vrijeme vladavine Selima II, Sokolović je imao vodeću ulogu u osmanskoj državi.1

Pečevijina istorija je jedno od najznačajnijih djela osmanske istoriografije XVII vijeka. Prema Francu Babingeru, radi se o najpoznatijem narativnom djelu za period osmanske istorije 1520–1639. godine. Pečevija je kao izvore koristio najpoznatije osmanske hroničare onoga doba, kao i usmena svjedočanstva istaknutih velikodostojnika Osmanskog carstva. Jedan je od prvih osmanskih istoričara koji je u pisanju koristio diplomatičke izvore (berate, fermane, bujuruldije, deftere), dok je nekim poznatim istorijskim događajima i sam prisustvovao.2

Pečevija se rodio u Pečuju 1572. godine (prema Mujadževiću 1574)3, i poticao je od srednjovjekovne plemićke porodice iz Bosne. Jasno je da su njegovi preci islamizovani odmah po padu Bosne (iako to bošnjački istoričari prećutkuju), jer je jedan njegov predak Davud-beg, dobio zijamet Kakanj 1496. godine. Fehim Nametak u Predgovoru Pečevijine istorije piše:

„Pečevija ne ističe svoje bosansko porijeklo kao što to ne čine ni drugi službenici Osmanskog carstva koji su dospjeli do visokih položaja pogotovo ako je to porijeklo kršćansko“.4 Pečevijina majka bila je rodom od porodice Sokolovića, koja je uz velikog vezira Mehmed-pašu dala više istaknutih ličnosti Osmanskog carstva. Pečevija je bio defterdar (finansijski upravnik) u Eubeji i Lepantu (Grčka), i u tvrđavama Akerman i Bender u Moldaviji. Zatim je 1623/24. upućen u Anadoliju gdje je bio defterdar u pokrajinama Dijarbakir i Tokat. Nakon toga je 1625/26. postao defterdar u Podunavlju a 1631. godine defterdar Anadolije. Pečevija je bio postavljen i za upravnika sandžaka Stolni Beograd, potom za defterdara sandžaka Temišvar, da bi sa te funkcije otišao u mirovinu 1641. godine.

Umro je u Budimu 1650. godine.5 Pečevija za velikog vezira piše da je bio iz porodice Sokolovića, „od Sokolovih potomaka“. Prvo je bio kapidžibaša (zapovjednik janičarske dvorske straže), zatim komandant mornarice i rumelijski beglerbeg. Kasnije se kao treći vezir oženio sultanijom Esme-han, jednom od kćeri sultana Selima II. Veliki vezir je postao u vrijeme vladavine sultana Sulejmana, a u vrijeme Selima II je, prema Pečeviji, „[…] bio istinski zapovjednik države i postigao neovisnost i samostalnost kakvu nije do njega postigao nijedan vezir“.6

Sokolović je u roblje odveden devširmom, osmanskom institucijom koja je izazivala ogorčenje među onim hrišćanskim narodima čiji su joj pripadnici bili podvrgnuti. Savremena istoriografija posmatra devširmu kao prisilno odvođenje, u obliku danka, djece hrišćanskih podanika iz svog etničkog, vjerskog i kulturnog okruženja, te njihovo prevođenje u osmansko-islamsku religiju i kulturu a sve u cilju njihovog angažovanja u vojni i civilni aparat osmanske države.7 Na taj način je i budući paša Sokolović dospio u Carigrad. Bilo je mnogo slučajeva da se hrišćanske porodice opiru devširmi. Tako je 1580. godine u jednoj nahiji Hercegovačkog sandžaka došlo do oružanog otpora seljaka sultanovim činovnicima koji su sprovodili devširmu. Sandžakbeg je zbog toga naložio da se pobunjenici pohvataju i za kaznu pošalju na teški rad na carskim galijama.

Još jedan primjer otpora devširmi zabilježen je 1564. godine kada su neke hrišćanske porodice vratile oduzete sinove koji su već bili podvrgnuti islamizaciji i ponovo ih krstile. Zabilježeno je u izvorima dosta primjera da su dječaci regrutovani u devširmi, nakon što su prevedeni na islam, pobjegli iz Carigrada. Veliki broj njih je ponovo vraćen u hrišćansku vjeru nakon bjekstva. Osmanske vlasti su zahtijevale od roditelja bjegunaca da vrate djecu nazad, mnogi od njih su bili strogo kažnjeni, pa čak i prodati u roblje.8 Navedeni primjeri svjedoče o činjenici da dječaci odvedeni u devširmi nisu tako lako zaboravljali svoje porijeklo i zavičaj, te da su bili spremni na bjekstvo. Posebno oni koji su bili odrasli kada su otrgnuti od porodice, kao što je to bio slučaj sa malim Sokolovićem.

———————-

1 Radovan Samardžić, Mehmed Sokolović (Beograd: Narodna knjiga, 1982.), 14–15.

2 Dino Mujadžević, „Ibrahim Pečevija (1574–1649) – osmanski povjesničar Hrvatske i Bosne i Hercegovine podrijetlom iz Pečuha“, Scrinia slavonica 9 (2009): 381.

3 Isto, str. 379.

4 Fehim Nametak, „Predgovor, u: Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija. Knj. 1, 1520–1576 (Sarajevo: El-Kalem, 2000), 11–12.

5 Dino Mujadžević, ,,Ibrahim Pečevija (1574–1649) – osmanski povjesničar Hrvatske i Bosne i Hercegovine podrijetlom iz Pečuha“, 381; Fehim Nametak, Predgovor , 5–6.

6 Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija. Knj. 1, 1520–1576 (Sarajevo: El-Kalem, 2000), 38.

7 Victor Ménage, „Some Notes on the Devshirme“, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, 29, 1 (1966): 64.

NASTAVIĆE SE…

(Objavljeno u časopisu „Srpska baština“, Institut za srpsku kulturu, godina VI, 2, Nikšić, 2021.)

Izvor: ETOS