Ko se to uplašio mitropolitove besjede? Građanisti odmah pošli u rovove

Čim se mitropolit Joanikije oglasi — bilo gdje, bilo kada — aktivira se već poznata matrica: pojedinci iz medija i politike, priučeni i često nedoučeni, zahtijevaju da se neko “ogradi”. Ovoga puta, meta je gradonačelnik Budve, jer se nije “na vrijeme” distancirao od izjava koje je mitropolit dao u Lijevče polju, gdje je govorio o istorijskom junaštvu serdara Janka Vukotića. A ako se ne distanciraju od mitropolita, onda se ograđuju od izjava patrijarha.

Naravno, ovaj napad nije usmjeren na konkretan istorijski događaj. Niko se od napadača neće pozabaviti arhivskom građom, naučnim kontekstom, niti složenošću tragičnih vremena. Ono što ih zanima je jednostavno — politička upotreba Crkve. U zemlji gdje većina ne razlikuje Vaskrs od Božića, a liturgiju od parastosa, svako se osjeća pozvanim da daje tumačenja onome što ne razumije. Šta je mitropolit rekao, kako je to rekao, da li je smio uopšte govoriti — odjednom postaje pitanje oko kojeg se lome medijska pera i tvituje moralna superiornost.

Posebno je simptomatično što se na udaru uvijek nađu oni koji nisu rekli ništa. Nije važno što gradonačelnik Budve nije izjavio ništa sporno — važno je što nije izrekao ono što mediji hoće da čuju. Među napadima navodnih liberala i „evropejaca“ više se ne pravi razlika između slobode govora i obaveze da se ponovi ideološki šablon. To više nije kritika — to je uslovljavanje, politička ucjena: ako ne ponavljaš naše rečenice, izgubićeš funkciju.

Jednako je žalosno i to što medijski aktivisti očekuju od političara da tumače istoriju — i to isključivo kroz prizmu komunističkih floskula i antitradicionalnog refleksa. Istorija se svodi na populističke oznake: četnik = zločinac, partizan = svetitelj, mitropolit = opasnost. Cjelokupno razumijevanje prošlosti redukuje se na ideološku podjelu iz 1945. godine, kao da je vrijeme stalo.

No, najveći paradoks je u tome što najviše buke oko Crkve prave oni koji s njom nemaju nikakve veze. Ne idu u nju, ne poštuju je, ne poznaju je — ali prvi ustaju da odrede ko u njoj šta smije da kaže. Možda zato što jedino tako mogu biti „iznad“ nečega što duboko preziru i ne razumiju. Crkva je, za njih, ostatak jednog „mračnog vremena“ koje nikad nije zaista prošlo — a sve što ih podsjeća na tu upornost naroda da vjeruje, pamti i slavi svoje, doživljavaju kao prijetnju.

Zato nije mitropolit problem. Nije ni gradonačelnik Budve. Problem je narod koji se ne odriče svoje istorije i vjere po narudžbini.

A možda bi, umjesto da traže ograđivanje od Crkve, priučeni političari i medijski mentori trebalo da se ograde — od svoje površnosti. To bi bilo pošteno.