Ko koga tu (pre)nosi

Piše: Milutin Mićović

Primijetio sam da moje izjave pa i tekstove o Crnoj Gori, prenose bosanski mediji (Dnevni avaz, Al Jazeera … možda ih ima još?), a znam da tamošnjim medijima nikad nijesam nikakvu izjavu dao, niti tekst ponudio.

Kad sam bolje pogledao, vidio sam da taj materijal prenose s crnogorskih portala (Portal analitika, CDM, TV Podgorisa, Pobjeda i drugi), svi ultranacionalistički, infernalni, maloumni (ponekad i sa dodatnim autorskim interpretacijama).

Malo me začudilo da imaju istu tačku (ne)gledišta kad se radi o Crnoj Gori, njenoj istoriji, kulturi, savremenicima, to jest, imaju istu interpretativnu matricu po kojoj od Crne Gore prave neku vitešku moralnu grotesku, koja je vazda u strahu od srpske duhovne i kulturne okupacije, pa treba i savremene kulturne poslenike koji u sebi nose to srpsko – crnogorsko kulturno nasljeđe kao svoje rođeno, prvo označiti kao neprijatelje (nove) Crne Gore, onda ih treba kazniti, protjerati i sl.
Autori tih tekstova i prijekih osuda (režimski činovnici s etiketom kulturnih radnika i „narodnih“ poslanika, ima ih mnogo – pljeva i mrav), nasadili (nabili) su se na naslov (donekle i na smisao) knjige, Luče u tami Crne Gore, gdje se otvara tema unutrašnjih duhovnih i kulturnih protivrečnosti Crne Gore, sagledanih sa više strana i sa različitih nivoa, a u osnovi – iz njegoševske duhovne tradicije.
Posebno ih je razdražila vijest da je žiri za dodjelu nagrade Miroslavljevo jevađelje, upravo odabrao ovu knjigu. To su doživjeli kao bombu u njihov projekt antisrpske i anticrnogorske Crne Gore.
Neraspoloženi za čitanje, odustali su od sušinske tematike knjige, i bavili se čitanjem na neviđeno, kako bi nesmetano mogli ređati najprimitivnije diskalifikacije knjige i autora, pokazujući kakva je suština (praznina) njihove projektovane Crne Gore, ali naravno i njihove duše.
Nijesam htio da se osvrćem dok sam te tekstove primjećivao na crnogorskim ultranacionalističkim medijima i portalima, jer su svi redom, proizvod malog uma i velike mržnje. Njihov um izaziva sažaljenje, ali njihova mržnja je ozbiljna. Kažem ozbiljna, jer je oslonjena na državnu infrastrukturu bivšeg režima Mila Đukanovića, koji je pravio tu antisrpsku i antcrnogorsku Crnu Goru. Ta dvostruka deformacija, državotvornih ambicija, doista je poharala njihove umove, ali je ta degradacija kamuflirana državnim autoritetom i privilegijama, pa su u svom skudoumlju pomislili da su obavili posao, i napravili tu Crnu Goru, napokon, i bez Njegoša. U takvoj Crnoj Gori, predviđeno je bilo – da Neum sudi Umu, a neljudi ljudima.
Kad sam vidio, da s nekim oduševljenjem te mračne i žalosne osvrte na knjigu Luče u tami Crne Gore, i njenog autora, prenose bosanski mediji, upitao sam se zašto će im smeće iz Podgorice, zar ga nemaju dovoljno u Sarajevu? Ili, ko koga tu ispomaže, i zarad kakvog cilja? Kako su, u ovoj priči Crna Gora i Bosna jedno, kad su dvoje? Ili, zar je Crna Gora dočekala da je uči Bosna šta je država i nacionalni identitet? Zar Crnogorci stvarno zovu u pomoć Bosance da ih brane od Crnogoraca Srba, od Njegoša i svih Petrovića, kojima sam se pozbavio u svom djelu, kao kristalnim temeljem Crne Gore. Je li neko smislio da u Crnoj Gori naloži vatru pod „bosanski lonac“? Eto, skoro sam se osjetio kao u monologu Vladičinom, da mi se ovaj (naš mali) svijet u ad pretvorio.
No, predlažem da smirimo loptu, i da počnemo od azbuke, to jest, od pravilnog čitanja i pisanja. Da se ne praznoslovi dok se čita i piše i ponešto razmišlja, ili, da se ne gomilaju suvišna slova. Jesmo li mi u svojoj kući u svojoj kulturi, jeziku, u svojoj pameti? Ko nas tjera da budemo što nijesmo? Valjda imamo svoju pamet, ako imamo Njegoša, Vuka, narod. Ako nemamo njih, ne možemo ni sebe prepoznati. Možemo imati svoje utvare. Možemo imati karikature od ljudi, ambiciozne skorojeviće, zapošljene poltrone koji prosipaju mržnu i otrov po pomenutim portalima, i gledaju da nije gdje u Crnoj Gori preteklo koje božije jagnje. Kojih nikad nije bilo više nego danas, poslije vijeka mučenja, turčenja, tlačenja, proganjanja, raspinjanja, čupanja jezika, i ispijanja duše na pamuk.