Ko je urekao svijet?

Piše: Nikola Malović

Violeta Babić je žena od vrste koju je uputno sačuvati što duže kao nacionalno blago. Supruga, majka i baka, aktivna poslovno kad i na društvenim mrežama, Violeta je Babić melem svim onima koji još uvijek žele da pišu pravilno na srpskom, pa od nje svakodnevno traže savjet.

Prije negoli kažem kako će na kraju sve biti dobro, uronimo, po dozvoli Violete Babić, u pasus što slijedi. Rođena Beograđanka, išla je u Petu beogradsku, diplomirala na Filološkom fakultetu, bila tehnički urednik Rečnika SANU u Institutu za srpski jezik SANU, izrasla je u jezičkog stručnjaka i leksikografa, postala pisac knjiga za djecu i odrasle, te lektor i urednik u jednoj velikoj izdavačkoj kući. Pazimo…

„Već mi je stvarno dosta ružnih vesti na televiziji, glupog naroda po Srbiji, neprijatnih i zluradih komentara na sve strane, raznih mišljenja na Fejsbuku, a i šire, bezveznih i opasnih snimaka na Tik Toku, nevaspitanih osoba u samoposluzi, pekari, u sportskom/tržnom centru, nasilja gde god pogledam, beskrupuloznih ljudi što samo grabe za sebe, onih bahatih što bi išli pre svih i onih što te gurnu da uđu prvi gde god mogu, muka mi je od tupave muzike, polugolih voditeljki praznih glava, onih što ne čitaju ništa, tipova što zidaju zgrade po Beogradu u svakom udubljenju između drugih zgrada, stvarno ne znam više šta ću sa silnim neprijatnostima.“

Violeta Babić je žena od vrste koju je uputno sačuvati što duže kao nacionalno blago. Supruga, majka i baka, aktivna poslovno kad i na društvenim mrežama, Violeta je Babić melem svim onima koji još uvijek žele da pišu pravilno na srpskom, pa od nje svakodnevno traže savjet.

Nema tome mnogo, neki joj je investitor novom zgradom zazidao pogled koji je imala iz radne sobe. Umjesto urbanog pejzaža, sada može da prati živote svojih komšija prekoputa. Kad bi je samo takav rijaliti zanimao.

Dogodi se da i najmekši čovjek pukne žargonski kaže li se, ili da flipne, pa napiše na Fejsbuku kako mu je „stvarno dosta…“, što Violeta sa suprugom, periodično, liječi zazubičnim putovanjima po cijelom svijetu. S puno mora, opazio sam.

Kao čovjek čija je obalna familija starija od pojave turizma, vidim po fotografijama na kojima su Babići, da su to uvijek putovanja u okviru finansijski mogućeg, bez glagolske imenice koja je naročito postala učestala od 2020: bez bahaćenja.

Iz drugog pasusa ovog teksta izbacio sam poslednju rečenicu Violete Babić. U njoj se naša junakinja pita da li bi bilo bolje da je ostala (ne kaže kada, i ne kaže gdje), tamo daleko.

Dakako da ne bi, uvjeren sam, jer su svijet urekli da nikome više ne bude kako mu je bilo. Ko je urekao svijet? Ponajprije gerijatrija o kojoj medijske sluge pišu kao o „momcima iz Davosa“. Među tim momcima, sve penzos do penzosa.

U životu nisam – to valja naglasiti – ja sa Violetom Babić razmijenio više od tri minuta rečenica, a što se uvijek događalo u Areni Hale 1 Beogradskog sajma knjiga. Ovaj tekst stoga nije izlobiran, čime je, vjerujem, puniji ljubavi prema jednom prekaljenom profesionalcu. Violeta Babić bi me prva odbranila kada bi me neki NVO.IQ+ aktivist tužio što sam Violetu Babić nazvao profesionalcem, iako se kao žensko rodila 1953, u Knez Mihailovoj 19.

Biće da čovjek u trećem dobu koje takođe može da bude blagoslov (Violetini FB postovi sa unucima su do te mjere antologijski da će prerasti u knjigu punu verbalnih bravura njenih mališana), podvlači crtu iznad koje su lični uspjesi, a ispod – greške sistema.

Sistemske falinke nužno brinu starije ljude, jer im se zaslužena penzija na njihove oči dovodi u pitanje. Jesu li cijelog vijeka radili i izdvajali? Jesu. Pa, zašto im onda mirovina zavisi od novog državnog zaduživanja? Zar nije brižna država imala domaći zadatak da domaćinski pod obavezno sve vrijeme upravlja Penzionim fondom? Da mu koti novčanu masu i zalihu, recimo, ulaganjem u uvijek zlatnu poljoprivredu, u uvijek kristalnočiste pijaće vode, u domaće firme? Danas nema srpske fabrike koja proizvodi običan rešo.

Alo!

Zar se može zvati domaćinskom bilo koja država koja dozvoli da penzije zavise od stalno novih zaduživanja?

Ali…

Količina problema prevazilazi moć svake vlasti da ih riješi. Idemo u susret slomu svih vrijednosti. Od onih koji danas ratuju, zavisi da li će do promjene paradigme doći, ili – posljedično – da li će junaci nove knjige Violete Babić, njeni unuci, jednog dana gledati lijepe vijesti, pametan narod po Srbiji, slušati prijatne komentare, susretati vaspitane osobe, ljude koji čitaju… i koji će poželjeti da ostanu, jer će sve biti dobro.

Izvor: Pečat