Književnost koja izlazi na more

Nikola Malović (Kotor, 1970), autor 10 knjiga, dobitnik je 10 književnih nagrada, uključujući i nagradu „Branko Ćopić“ koju dodjeljuje Srpska akademija nauka i umjetnosti.

Jedan je od osnivača danas vodeće književne Grupe P-70 (sa Vladimirom Kecmanovićem – Beograd, Slobodanom Vladušićem – Subotica, Dejanom Stojiljkovićem – Niš i Markom Krstićem – Beograd, 2009).

Poznat po romanima „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 2007. g, 10 izdanja) i „Jedro nade“ (Laguna, 2014. g, 4 izdanja), Malović je nedavno za beogradsku Knjigu komerc objavio „Boku Kotorsku i Srbiju“ – naslov koja nam iz do sada nepoznatog ugla dočarava boje, ukuse, mirise, ali i geopolitičke slike Mediterana.

Osnivač je hercegnovske Knjižare So, koja je ujedno i izdavačka kuća koja ove godine slavi deceniju i po postojanja.

Kako je biti jedini srpski pisac u Boki Kotorskoj, pa još i uspešan i visoko produktivan, anagažovan u izdavaštvu, knjižarstvu i kao neposredni akter kulturnih zbivanja?

– Kada sam diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, ponuđeno mi je bilo uredničko mjesto u Novostima, jer sam do tog trenutka 2000-te, godinama pisao o školjkama za ZOV. No je to bio i trenutak u kome se čovjek odlučuje kojemu će se geografskom privoljeti carstvu, pa sam se ja vratio, a moja supruga Beograđanka preselila u Boku, jer je život na moru uvijek povlašćen.
Prije skoro 20 godina ja dakle nisam mogao da znam da će oficijelna Crna Gora da krene putem izdaje vlastitog koda, i da će mi se život zagorčati do mjere da će mi se kao profesoru srpskog jezika i književnosti dogoditi najgori mogući scenario: da mi ukinu jezik, da me ako ne proglase a onda podrazumijevaju kao antielement, te da mi unutar sistema ne ostane ni procenat mogućnosti za uspjeh.

Četiri godine sam bio profesor srpskog jezika i književnosti u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji. Živeći u Kotoru, obnovio sam poznavanje Boke Kotorske i društva, naučio u potpunosti jezik bogat romanizmima, napisao roman prvenac „Lutajući Bokelj“ koji me je i proslavio (Laguna, 2007), sa dosadašnjih 10 izdanja.

I sada… kao što pisci vide iza okuke naših dana, vidio sam već 2004. godine da Crna Gora daje migavac lijevo a skreće desno, pa sam sa suprugom osnovao hercegnovsku Knjižaru So, kasniji i izdavačku kuću, te po drugi put u životu odbio stalno radno mjesto. Ono u kotorskoj Pomorskoj akademiji. Roditelji su me gledali u nevjerici.

Vremenom sam postao najnagrađivaniji obalni srpski pisac, ne računamo li klasike poput Sima Matavulja koji je u Herceg Novom predavao italijanski jezik u Srpskoj pomorskoj školi, i zapravo jedini pisac kroz koga na simboličkoj ravni savremena srpska književnost izlazi na more.

Nikad za sebe ne bih rekao da imam leđa za takovi teret, ali su se ostali izmakli, da bi meni književno-istorijske prilike nabacile tovar o kome nisam ni slutio kada sam se ljubazno zahvalio na ponudi za stalni posao i izljubio sa redakcijom ZOV-a.

Kako trpite kritike zbog saradnje sa srpskim državnim i beogradskim institucijama, redakcijama i intelektualcima?

S rukom na srcu moram da kažem da ne trpim kritike.  Imam drugačiju sudbinu. Mene u Crnoj Gori potpuno bojkotuje mejnstrim.

Na rijetkim srpskim portalima koji prenose moje tekstove iz beogradskih nedeljnika uglavnom sam hvaljen, ali se na primjer ni jedan intervju sa mnom kao piscem nije pojavio u navodno opozicionim „Vijestima“ koje jesu najčitaniji dnevni list u Crnoj Gori.

Boriti se za očuvanje srpskog identeta u Boki Kotorskoj je najteži mogući zadatak! Vi se u toj borbi često dotičete u svojim kolumnama, osvrtima, esejima i knjigama aktuelne političke situacije. Otkud hrabrost da napišete ono što drugi ne smeju da priznaju a skriveno misle?

– Kada pišem tekstove u kojima kroz zanimljiv ugao dočaravam primorsku i globalnu svakodnevicu ja ne mislim da nešto hrabro radim. Pišem što mislim i tek po neki put me to košta sudskog procesa, kao onda kada sam napisao da se kao kuga proširila ideologija LGBT pokreta koja samo što sebi nije pridodala slovo P u značenju pedofilija, zbog čega me tužila jedna podgorička LGBT organizacija sa po mene srećnim ishodom.

Vremena su se otrovala brzinom, i NVO edukacijom. To je globalni trend.

Kao knjižar, ubih se da nađem djelo nekog pisca koji nije politički korektan, koji kazuje što misli, koji ne kalkuliše s tim da li će ga zbog iskreno izrečenog stava izostaviti sa liste pozvanih u ovoj i ovoj i ovoj evropskoj ili inoj kakvoj zemlji.

Ne doživljavam sebe kao hrabrog čovjeka, već se trudim da opravdam ulaganja mojih roditelja, te da budem iskren, da težim istini i dobru. Ako su nas pobili u Jasenovcu kao da žanju travu a ne ljude, ja to neću propustiti da podvučem, makar nikad ne otišao u Hrvatsku u koju me, kao jedinog srpskog pisca koji intenzivno tretira morske teme – niko nikad nije zvao. Što jest, nemojmo se zavaravati, razultat nečijeg čitanja Nikole Malovića i nečije zabrane, jer ja opisujem geografiju koju Hrvati nazivaju zaljevom hrvatskih svetaca.

Ja u Boki nisam našao ni jednoh hrvatskog sveca, ali jesam činjenicu da je 1219, prije tačno 800 godina, Sveti Sava glavom i bradom na ostrvu Miholjska prevlaka osnovao Zetsku episkopiju, pretečnu današnje

Mitropolije crnogorsko-primorske. I to nije bio jedini srpski svetac koji je hodao Bokom. Ali, nema veze. Zarad mira u kući svak neka njeguje svoje narative. Sve je bolje osim sukoba.

Iz cjelokupnog Vašeg stvaralaštva pored urođene visprenosti, mudrosti i talenta za volšebnu igru reči izvire i neobično široko obrazovanje, dobra informisanost i specifična psihologija Mediterana. Da li je zato zaslužno porodično i hercegovačko nasleđe ili danonoćno druženje sa knjigama?

– Počeo sam da podvlačim – posebno nakon toliko komplimenata – da nisam osoba koju je Bog podario vanrednom inteligencijom. Sve što sam postigao rezultat je truda više negoli IQ gena, a ako je gena, onda je i rezultat porodičnog pravila u kome se podrazumijevalo da roditelji rade da bi nama djeci stvorili uslove za normalan život, bez oskudice, gladi, zime, a na nama, dvojici braće s razlikom od 11 godina gdje sam ja stariji – da je zadatak da učimo.

I ja sam taj zadatak dosljedno sprovodio.

U vremenu kada sam upisao fakultet, fakultet je mogao da upiše samo onaj ko je imao odličan uspjeh, potom i vrlodobar, ali teže. Ja sam htio da po dobijanju diplome časno radim ono za što sam se školovao, ili da vremenom postignem kakvu specijalizaciju što se i dogodilo, ne jednom, ali i da spram svih tih specijalizacija živim bolje – sve vrijeme moralno i časno – od onih koje sam sve vrijeme tokom školovanja ostavljao iza sebe, ne zato što sam poseban, nego zato što sam bio radan. Moji su roditelji radili, i ja sam radio – u školi.

Ali, avaj. Niko nam nikad, tokom školovanja, nije čak ni natuknuo da su pravila igre drukčija. Da se diploma može dobiti preko veze, da se može kupiti, te da poslušnik, ako u vođu gleda očima vječito potčinjenog fana, može daleko da dogura.

Ne žalim. Nisam ja za Marka Đurića, nikad nisam težio da postanem doktor Nebojša Stefanović ili doktor Siniša Mali, ali jesam težio, i još uvijek težim na najbolji dođu na mjesto najboljih, a ne da negativnom selekcijom najgori dolaze na mjesto najboljih

Vaša Knjižara So je ugledan izdavač. Čime se ponosite kada je u pitanju izdavačka delatnost i kako preživljavate kada se zna da su tiraži mali a knjiga potcenjena i skrajnuta? Na plažama danas svi drže mobilne i tablete?

– Knjižara So je mala, no profilisana izdavačka kuća sa samo jednom edicijom, a to je edicija „Bokeljologija“. Naš izdavački format jeste da štampamo knjige sa morskom, pomorskom i bokokotorskom tematikom. Time zapravo popunjavamo upražnjeno mjesto, jer jer knjige o moru sistematski ne izdaje niko, a publika je plavo-bijelih tema itekako žedna. Biti izdavač knjiga sa prugastoplavom tematikom jedno je od objašnjenja kako do danas postoji Knjižara So.

Štampali ste i „Uspomene iz Boke“ vladike Nikolaja Velimirovića. Šta mislite šta bi danas o aktuelnoj situaciji u Boki napisao Vladika Nikolaj?
Vjerujem da bi je vidio isto kao i 1904. kada je napisao, a Jovo Sekulović mu objavio:
„Celo je Primorje prekrasno, ali u njemu se ipak po lepoti, kao i po političkom značaju, osobito izdvaja i kao alem u carskoj kruni blista srpska Boka… O divna Boko! …Jedinstvena zemljo u svetu!“

Vaša omiljena ličnost iz iz istorije Boke?
– Sveti Sava.

Šta biste preoporučili turistima da neizostavno obiđu u Boki?
– Boke je toliko mnogo.
Ni moj otac ni ja nikad u životu nismo nogom kročili na najveće zalivsko ostrvo!
Da, Boke je toliko mnogo.
Zato preporučujem turistima da se dobro pripreme, što je danas lako, u vezi s tim koju će mikro-geografiju da obiđu, svejedno da li Herceg Novi, Perast, Kotor, Tivat, Budvu… da pažljivo planiraju izlete, te da posjećuju znamenitosti koje pronađu opisane u vodičima ili na internetu.
Preporuka broj dva bila bi da obavezno pronađu nekog insajdera, nekog znalca, da ga časte čašom vina, ili već po mogućnostima, sve u cilju da im otključa Boku iznutra, jer je Zaliv, kao što rekoh, škrinja puna kulturnih zlatnika.
Čak 90% kulturnog blaga današnje Crne Gore nalazi se u Boki Kotorskoj. Time je sve rečeno

Saznajemo da je Vaš roman “Jedro nade” Laguna pustila u 5. izdanje. Preveden je na ruski, preveden je na engleski (Laguna), najprodavaniji je roman nekog srpskog pisca na našoj obali od 2014. godine. O čemu govori „Jedro nade“?

– „Jedro nade“ govori o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg i najavanturističkijegh modnog dezena na svijetu, a to je mornarska majica, koja je ujedno i vojna unofrma u svim morenaricama svijeta.
Radnja se dešava u baroknom, bajkovitom Perastu, koji je, kao što se zna, sve što ima podigao iz plavo-bijelog zlata, no finale maestozo roman doživljava u proučenoj tvrdnji da je najveći moreplovac svih vremena, a to je najvjerovatnije bio Kristof Kolumbo – bio konverzos, Jevrej porijeklom, jer je malo čudno da na prva tri broda, Ninji, Pinti i Santa Mariji, ne plovi katolički sveštenik iako smo mi učeni da je to bio jedan od razloga finansiranja misije, nego plovi imenom zlani Luis de Tores, koji je tumač za hebrejski, iz čega ispada da je prvo Zdravo! izrečeno u Indijama, tj. u Americi izrečeno na hebrejskom jeziku što baca novo svijetlo na nama znanu istoriju… No, to nisu moje teze, nego teze čuvenog Simona Vizentala, lovca na naciste, koji se ozbiljno bavio Kolumbovim porijeklom.
Sva ova priča o Kolumbu je tek ram za uzbudljivu zalivsku priču o tradiciji mornarske nošnje, tokom koje mi vidimo talan datum kada su je ruski vojnici stavili na ramena. Vidimo ljubavnu priču, vidimo kako je to bilo živjeti u Perastu i Boki u doba Baroka, vidimo kako je to biti Mediteranac danas.

Prva rečenica poslednje glave zvuči zlokobno?

Prva rečenica poslednje glave zvuči u skladu sa vremenima u koja smo uronjeni, a glasi:
„Ujedinjene zemlje odgovorile su nuklearnom bombom.“ Ovdje je zamka u rečenici. Šta mora da bude povod pa da bi Ujedinjene zemlje (koje u romanu valja zamisliti kao udružene Veliku Britaniju, Sjedinjene američke države i Evropu) odgovorile tako jako? Nikad neće biti tako jakog povoda, jer je stvarnost drukčija. Ameriku će razjesti dekadencija, ali se taj vojni i ezoterijski mastodont neće predati bez borbe u kojoj će imati ambiciju da u ambis povuče sve.

Izvor: Slobodna Hercegovina – Predrag Savić