Knjige

Piše: O. Darko Đogo

Još 2014, nakon jednog od mojih povrataka iz Kijeva, pitao me prijatelj koji mnogo čita da mu preporučim knjigu o Rusiji i Ukrajini.
– Književnost ili istorija? Na srpskom, ruskom ili ukrajinskom?
– Bolje književnost. I na srpskom. I nemoj jednu knjigu. Daj nekoliko.
– U redu. O drevnoj Rusi – imaš dvojezični prevod „Slova o pohodu Igorovom“. Imaš i izbore staroruske književnosti – dići ću ti ja iz biblioteke Filosofskog, kod nas nema. O baš događajima vezanim za kozake, Poljsku, Kijev, Moskvu, imaš „Tarasa Buljbu“ – to baš moraš da pročitaš.
– Pročitao!
– E, odlično. Sjenkevičeva „Mačem i ogenjm“ priča poljsku perspektivu.
– Znam.
-Dobro. Ljekosvljev „Nekršteni pop“ je smješten u tadašnjoj Malorusiji. Gogolj – obavezno i mimo Tarasa. Bez „Tihog Dona“ ne možeš razumjeti donskog čovjeka. A bez „Bijele garde“ – prosto nisi bio u Kijevu. Naročito ti preporučujem „Bijelu gardu“ – i nemoj da prvo gledaš seriju pa čitaš, već obratno. Recimo, Tarasa Ševčenka imaš u prepjevu Desanke Maksimović… Rusku poeziju si čitao, nju ti ne moram preporučivati posebno…
– Dobro, ajde zasad to.

Moj prijatelj je strpljiv čovjek i ne žuri mu se, ali i njegovo strpljenje ima granice. Prije nekoliko dana mi se javio: traži ponešto od knjiga koje smo u međuvremenu pomenuli, ima i ponešto da kaže o onome što sam ja pisao. Njegovi zaključci su pronicljivi i tragični: rat je na potresnoj ravnici ruske zemlje češće bio pravilo nego izuzetak. „Ivane, djecu sam ti krstio!“ ili „ja sam te rodio, ja ću te i ubiti“ nije rečeno samo jednom već beskrajnom stepom odzvanjaju riječi izrečene vijekovima unazad.

– I sve to jer književnost bilježi ono trajno i nepromjenjivo, čemu, čini se, nikada neće doći kraj.

Do drugog dolaska Hristovog.