Knjiga, kritika, dostojanstvo: Razgovor sa Radojem Femićem

Dr Radoje Femić, profesor je srpskog jezika i južnoslovenskih književnosti, književni kritičar i esejist. Od školske 2014/15. angažovan kao saradnik u nastavi na Filozofskom / Filološkom fakultetu UCG. Za postignute rezultate tokom studiranja više puta je nagrađivan. Učesnik je nekoliko domaćih i međunarodnih naučnih skupova. Obavlja dužnost sekretara Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti.

Književna kritika nekad i sad?

Veoma je teško odgovoriti na Vaše zahtjevno pitanje, budući da ono dotiče problem društvene funkcije književnosti, pa time i književne kritike. Književna kritika je autoritet zasnivala na proklamovanim stvaralačkim imperativima kojima su se pisci (ne)voljno prilagođavali. Zadobiti milost (ponekad surove) kritike značilo je imati koliko-toliko izvjestan status u literaturi. Današnji odnosi na relaciji pisac–kritičar, potpuno su drugačiji. Naime, značajan dio književnokritičke produkcije potčinjen je zakonitostima marketinške kampanje, koja je metastazirala u torturu superlativnih iskaza na račun osrednjosti. Od ovog pravila izuzeta je akademska kritika, što je samo po sebi povoljna okolnost, međutim, to je istovremeno i znak njenog ograničenog dometa na prilike tekućeg književnog života.
– Danas se pišu kritike, reklo bi se prilično često, u stilu kritike koju nalazimo, kao citat, u Borhesovoj priči Približavanje skrivenom koju Borhes prevodi “Ukratko: nula“ (“U Francuskoj knjiga kao da je prošla neprimjećena. Ipak, Benžamen Fondan je pominje u Evropi i ocenjuje je ovim rečima: Raznovrsna, poletna, pravilno raspoređene građe, umjetnički jasna i oštroumna, koja umije da razočara isto onako kao i da ushiti, urođenog smisla za neobično, puna poleta, na trenutke čak i izvjesne snage koja podsjeća na genijalnost. Ukratko: nula“). Koji je cilj i smisao takve kritike?

Ako bismo odgonetnuli cilj takve „kritike“, to bi nužno podrazumijevalo korekciju pojmovno-terminološkog aparata. Naime, književna kritika, ukoliko nije primijenjena teorija, odnosno ukoliko suspenduje principe analize, interpretacije i vrednovanja u korist nekog vanestetskog činioca, prestaje da bude relevantan analitički čin, već se degradira na treptaj (prijateljsko-ideološkog) impresionizma, ili na aktivizam koji je nepovratno kompromituje.

Kako se kritika u Crnoj Gori i regionu nosi sa hiperprodukcijom književnih djela?

Kritika je pred pojavom na koju ukazujete potpuno bespomoćna. Ona, doduše, kroz pojedinačnu aktivnost kritičara, ukazuje na pogubnost ove pojave, ali ne posjeduje djelotvorni mehanizam koji bi pomogao u sprečavanju ili suzbijanju hiperprodukcije. Upornim i agresivnim skribomanima ide naruku okolnosti koje već dugo obilježavaju oblast institucionalne kulture. Naime, izdavačke kuće sve manje izražavaju potrebu za uredničkim radnim pozicijama koje nose istinski kredibilitet i autonomnu mogućnost da se ponuđeni rukopis prihvati ili odbije. Umjesto toga, stvarnost argumentovane estetske rasprave nadglasava stvarnost „tržišne isplativosti“, čijem kultu se mora služiti, jer je i kritički čin vrednovan kao sporedni element mehanizma kreativne industrije koji ne trpi analitičnost i obrazloženost, ili jednostavno – za nju nema vremena.

Ko su kritičari koje možemo smatrati za autoritete u Crnoj Gori i regionu?

Kritičare od formata u Crnoj Gori i regionu valja tražiti na univerzitetskim katedrama, koje još uvijek na elitistički način izučavaju književnost, obrazujući generacije novih filologa koje, po pravilu, iznjedre svježu i oštru kritičarsku optiku koja ima svoj personifikovani identitet. Iz prve kategorije izdvojio bih profesore, kritičare i teoretičare, kojima dugujem sopstveno intelektualno formiranje i prema čijem impresivnom djelu samjeravam (ne)uspjehe vlastitog kritičkog ogledanja. Uz rizik zaboravljanja nekog imena, izdvojio bih sljedeće profesore i kritičare: Lidiju Tomić, Dragana Stanića, Jovana Delića i Gorana Radonjića. Raznovrsni tekstovi pomenutih kritičara pokazuju raskošne mogućnosti promišljanja književnosti na srpskom jeziku. Budućnost književne kritike nesumnjivo pripada autorima čiji kritički senzibilitet slijedim, kakvi su, između ostalih, Jelena Marićević i Žarko Milenković.

Na koji način u savremenom društvu objektivna kritika može da zauzme značajnije mjesto?

Rizikujući da to djeluje pretenciozno, rekao bih da je preduslov konsolidacije javnog statusa kritike konsolidacija društva, odnosno makar onog njegovog dijela koji je upućen na kulturu. Uvođenje (ili obnova?!) kriterijalnosti trebalo bi da bude osnovni zadatak zvanične, institucionalne kulture, koja bi trebalo da uspostavi monopol kvaliteta nauštrb drugih, vanesnafskih monopola. Sve dok površnost bude oficijelno selektovana, favorizovana i njegovana, kritici će pripadati (ne)zaslužena margina javnog prostora. Kad snaga aktivnog društvenog (samo)preobražaja oslobodi kritiku balasta apologetike, kritika će naći odgovarajuće mjesto.

Koliko se danas čita i kakva je budućnost knjige?

Odgovor na Vaše pitanje iziskuje eksplicirani otpor stečenoj i neproblematizovanoj rutini bugarenja nad sudbinom knjige i lamentiranja nad odsustvom čitanja. Istinska umjetnost, bilo da je književna, likovna, muzička ili scenska, oduvijek je stvar senzibiliteta rijetkih i posvećenih ljudi. Za takve ljude mogućnosti susreta s umjetničkim djelom danas su (ma koliko to „danas“ trajalo) višestruko povoljnije. Stoga ne gajim ni najmanju sumnju u budućnost čitanja i knjige, utoliko prije što je zasnovanost implicitno prisutnog futurističkog stava – o izvjesnoj bajkovitoj budućnosti čovječanstva nenaklonjenog knjizi – već više puta dramatično krahirala.

Kako Vam izgleda savremena književna scena?

Savremena književna scena podsjeća na (ne)kontrolisani stvaralački i izdavački haos, koji se indukuje s nekoliko kulturnih i, ništa manje, interesnih punktova. Samouvjereno defilovanje (anti)junaka formiranih književnih kružoka po promocijama, tribinama, sajmovima i medijima čini pjenu dana koja ne ostavlja dublji trag u literaturi, ali vjerno ilustruje upadljive nedostatke književnog života, čije dostojanstvo diskretno brane usamljeni podvižnici estetske samodovoljnosti knjige.

Vaše mišljenje o dodjeljivanju književnih nagrada i priznanja?

Književne nagrade i priznanja samo su jedan, široj javnosti najzapaženiji dio naznačene spe- cifičnosti naše književne scene. Umjesto da predstavljaju verifikaciju već postignutog, nerijetko predstavljaju projekciju budućeg dostignuća. Otuda se veoma često zvučnim nagradama „lansiraju“ književna imena koja kasnije (ne) opravdaju slavu početnika. Istini za volju, ponekad se srećno usklade duh nagrade i priroda književnog djela, što je povod za istinsku umjetničku svetkovinu.

Koje savremene autore biste preporučili čitaocima i zašto?

Neophodnost izdvajanja konkretnih autorskih poetika kritičarski posao svodi na deklamovanje naslova i autora, što samo djelimično odražava prirodu čitalačke, pa i kritičarske djelatnosti. Ipak, od savremenih pisaca izdvojio bih autore raznorodnih poetika, čije pisanje obnavlja povjerenje u priču, kakvi su, između ostalih, Goran Petrović, Miro Vuksanović i Slobodan Vladušić. Među piscima koji sve više postaju markantne pojave naše književne toponimije, izdvojio bih imena Aleksandra Ćukovića i Mirka Jovanovića.

Omiljeni klasici?

To su, u mom slučaju, autori s čijim knjigama sam se susreo u gimnazijskim danima, dakle, u uzrastu koji odlikuje neponovljivo iskustvo naivnog čitanja, oslobođenog teorijsko-metodoloških pretpostavki i zanatskog tumačenja. Iz tog vremena rado se prisjećam mogućnosti potpune identifikacije s imaginarnim svijetom ruskih klasika – Čehova, Dostojevskog, Šolohova, ali i ostalih dragulja svjetske književnosti – Hemingveja, Servantesa, Balzaka i mnogih drugih.

Definicija dobrog savremenog pjesnika?

Iako je teško, pa i nemoguće izreći svedenu definiciju, parafrazirao bih misao pjesnika Ljubomira Simovića koji je kazao da je zadatak poezije da bude – nešto drugo! U odnosu na šta? – glasilo bi logično pitanje. Usudio bih se da odgovorim maksimalistički – u odnosu na sve što poeziju čini predvidljivom, prigodnom i neobavezujućom intelektualnom vježbom koja joj oduzima neuništivu svježinu i vitalnost najsavršenijeg skenera unutrašnjeg egzistencijalnog bića.treba mi više predloga naslova za ovaj tekst:

Dr Radoje Femić, profesor je srpskog jezika i južnoslovenskih književnosti, književni kritičar i esejist. Od školske 2014/15. angažovan kao saradnik u nastavi na Filozofskom / Filološkom fakultetu UCG. Za postignute rezultate tokom studiranja više puta je nagrađivan. Učesnik je nekoliko domaćih i međunarodnih naučnih skupova. Obavlja dužnost sekretara Studijskog programa za srpski jezik i južnoslovenske književnosti.

Književna kritika nekad i sad?

Veoma je teško odgovoriti na Vaše zahtjevno pitanje, budući da ono dotiče problem društvene funkcije književnosti, pa time i književne kritike. Književna kritika je autoritet zasnivala na proklamovanim stvaralačkim imperativima kojima su se pisci (ne)voljno prilagođavali. Zadobiti milost (ponekad surove) kritike značilo je imati koliko-toliko izvjestan status u literaturi. Današnji odnosi na relaciji pisac–kritičar, potpuno su drugačiji. Naime, značajan dio književnokritičke produkcije potčinjen je zakonitostima marketinške kampanje, koja je metastazirala u torturu superlativnih iskaza na račun osrednjosti. Od ovog pravila izuzeta je akademska kritika, što je samo po sebi povoljna okolnost, međutim, to je istovremeno i znak njenog ograničenog dometa na prilike tekućeg književnog života.
– Danas se pišu kritike, reklo bi se prilično često, u stilu kritike koju nalazimo, kao citat, u Borhesovoj priči Približavanje skrivenom koju Borhes prevodi “Ukratko: nula“ (“U Francuskoj knjiga kao da je prošla neprimjećena. Ipak, Benžamen Fondan je pominje u Evropi i ocenjuje je ovim rečima: Raznovrsna, poletna, pravilno raspoređene građe, umjetnički jasna i oštroumna, koja umije da razočara isto onako kao i da ushiti, urođenog smisla za neobično, puna poleta, na trenutke čak i izvjesne snage koja podsjeća na genijalnost. Ukratko: nula“). Koji je cilj i smisao takve kritike?

Ako bismo odgonetnuli cilj takve „kritike“, to bi nužno podrazumijevalo korekciju pojmovno-terminološkog aparata. Naime, književna kritika, ukoliko nije primijenjena teorija, odnosno ukoliko suspenduje principe analize, interpretacije i vrednovanja u korist nekog vanestetskog činioca, prestaje da bude relevantan analitički čin, već se degradira na treptaj (prijateljsko-ideološkog) impresionizma, ili na aktivizam koji je nepovratno kompromituje.

Kako se kritika u Crnoj Gori i regionu nosi sa hiperprodukcijom književnih djela?

Kritika je pred pojavom na koju ukazujete potpuno bespomoćna. Ona, doduše, kroz pojedinačnu aktivnost kritičara, ukazuje na pogubnost ove pojave, ali ne posjeduje djelotvorni mehanizam koji bi pomogao u sprečavanju ili suzbijanju hiperprodukcije. Upornim i agresivnim skribomanima ide naruku okolnosti koje već dugo obilježavaju oblast institucionalne kulture. Naime, izdavačke kuće sve manje izražavaju potrebu za uredničkim radnim pozicijama koje nose istinski kredibilitet i autonomnu mogućnost da se ponuđeni rukopis prihvati ili odbije. Umjesto toga, stvarnost argumentovane estetske rasprave nadglasava stvarnost „tržišne isplativosti“, čijem kultu se mora služiti, jer je i kritički čin vrednovan kao sporedni element mehanizma kreativne industrije koji ne trpi analitičnost i obrazloženost, ili jednostavno – za nju nema vremena.

Ko su kritičari koje možemo smatrati za autoritete u Crnoj Gori i regionu?

Kritičare od formata u Crnoj Gori i regionu valja tražiti na univerzitetskim katedrama, koje još uvijek na elitistički način izučavaju književnost, obrazujući generacije novih filologa koje, po pravilu, iznjedre svježu i oštru kritičarsku optiku koja ima svoj personifikovani identitet. Iz prve kategorije izdvojio bih profesore, kritičare i teoretičare, kojima dugujem sopstveno intelektualno formiranje i prema čijem impresivnom djelu samjeravam (ne)uspjehe vlastitog kritičkog ogledanja. Uz rizik zaboravljanja nekog imena, izdvojio bih sljedeće profesore i kritičare: Lidiju Tomić, Dragana Stanića, Jovana Delića i Gorana Radonjića. Raznovrsni tekstovi pomenutih kritičara pokazuju raskošne mogućnosti promišljanja književnosti na srpskom jeziku. Budućnost književne kritike nesumnjivo pripada autorima čiji kritički senzibilitet slijedim, kakvi su, između ostalih, Jelena Marićević i Žarko Milenković.

Na koji način u savremenom društvu objektivna kritika može da zauzme značajnije mjesto?

Rizikujući da to djeluje pretenciozno, rekao bih da je preduslov konsolidacije javnog statusa kritike konsolidacija društva, odnosno makar onog njegovog dijela koji je upućen na kulturu. Uvođenje (ili obnova?!) kriterijalnosti trebalo bi da bude osnovni zadatak zvanične, institucionalne kulture, koja bi trebalo da uspostavi monopol kvaliteta nauštrb drugih, vanesnafskih monopola. Sve dok površnost bude oficijelno selektovana, favorizovana i njegovana, kritici će pripadati (ne)zaslužena margina javnog prostora. Kad snaga aktivnog društvenog (samo)preobražaja oslobodi kritiku balasta apologetike, kritika će naći odgovarajuće mjesto.

Koliko se danas čita i kakva je budućnost knjige?

Odgovor na Vaše pitanje iziskuje eksplicirani otpor stečenoj i neproblematizovanoj rutini bugarenja nad sudbinom knjige i lamentiranja nad odsustvom čitanja. Istinska umjetnost, bilo da je književna, likovna, muzička ili scenska, oduvijek je stvar senzibiliteta rijetkih i posvećenih ljudi. Za takve ljude mogućnosti susreta s umjetničkim djelom danas su (ma koliko to „danas“ trajalo) višestruko povoljnije. Stoga ne gajim ni najmanju sumnju u budućnost čitanja i knjige, utoliko prije što je zasnovanost implicitno prisutnog futurističkog stava – o izvjesnoj bajkovitoj budućnosti čovječanstva nenaklonjenog knjizi – već više puta dramatično krahirala.

Kako Vam izgleda savremena književna scena?

Savremena književna scena podsjeća na (ne)kontrolisani stvaralački i izdavački haos, koji se indukuje s nekoliko kulturnih i, ništa manje, interesnih punktova. Samouvjereno defilovanje (anti)junaka formiranih književnih kružoka po promocijama, tribinama, sajmovima i medijima čini pjenu dana koja ne ostavlja dublji trag u literaturi, ali vjerno ilustruje upadljive nedostatke književnog života, čije dostojanstvo diskretno brane usamljeni podvižnici estetske samodovoljnosti knjige.

Vaše mišljenje o dodjeljivanju književnih nagrada i priznanja?

Književne nagrade i priznanja samo su jedan, široj javnosti najzapaženiji dio naznačene spe- cifičnosti naše književne scene. Umjesto da predstavljaju verifikaciju već postignutog, nerijetko predstavljaju projekciju budućeg dostignuća. Otuda se veoma često zvučnim nagradama „lansiraju“ književna imena koja kasnije (ne) opravdaju slavu početnika. Istini za volju, ponekad se srećno usklade duh nagrade i priroda književnog djela, što je povod za istinsku umjetničku svetkovinu.

Koje savremene autore biste preporučili čitaocima i zašto?

Neophodnost izdvajanja konkretnih autorskih poetika kritičarski posao svodi na deklamovanje naslova i autora, što samo djelimično odražava prirodu čitalačke, pa i kritičarske djelatnosti. Ipak, od savremenih pisaca izdvojio bih autore raznorodnih poetika, čije pisanje obnavlja povjerenje u priču, kakvi su, između ostalih, Goran Petrović, Miro Vuksanović i Slobodan Vladušić. Među piscima koji sve više postaju markantne pojave naše književne toponimije, izdvojio bih imena Aleksandra Ćukovića i Mirka Jovanovića.

Omiljeni klasici?

To su, u mom slučaju, autori s čijim knjigama sam se susreo u gimnazijskim danima, dakle, u uzrastu koji odlikuje neponovljivo iskustvo naivnog čitanja, oslobođenog teorijsko-metodoloških pretpostavki i zanatskog tumačenja. Iz tog vremena rado se prisjećam mogućnosti potpune identifikacije s imaginarnim svijetom ruskih klasika – Čehova, Dostojevskog, Šolohova, ali i ostalih dragulja svjetske književnosti – Hemingveja, Servantesa, Balzaka i mnogih drugih.

Definicija dobrog savremenog pjesnika?

Iako je teško, pa i nemoguće izreći svedenu definiciju, parafrazirao bih misao pjesnika Ljubomira Simovića koji je kazao da je zadatak poezije da bude – nešto drugo! U odnosu na šta? – glasilo bi logično pitanje. Usudio bih se da odgovorim maksimalistički – u odnosu na sve što poeziju čini predvidljivom, prigodnom i neobavezujućom intelektualnom vježbom koja joj oduzima neuništivu svježinu i vitalnost najsavršenijeg skenera unutrašnjeg egzistencijalnog bića.

Izvor: Slovoslovlje

Razgovor vodila Snežana R. Radulović