Klizavi nagib Mila Đukanovića

Piše: Želidrag Nikčević

Ma dogovoriće se oni, naći će neki kompromis – čujem kako mudro lupetaju drugosrbijanski analitičari, a užurbano prenose vjerne sluge Mila Đukanovića. Pa evo, pokušaću da im objasnim zašto je to nemoguće.

U mnogim etičkim diskusijama postoji argument protiv dopuštanja izvjesne prakse koja vodi prema takozvanom klizavom nagibu, ili je već na njemu, ili je na njegovom vrhu. Ako se dopusti iks, kaže ovaj argument, tada postoji prirodan razvoj do ipsilon, i tako dalje, korak po korak, sve do strašnog rezultata, koji na samom startu niko nije „ozbiljno“ uračunao. Poenta je u tome što kasnije nema tačke sa koje se nekažnjeno možete povući sa klizave nizbrdice.

Pri razmatranju ovog argumenta veoma je važno napraviti malu distinkciju. Postoje, naime, koraci koji su gotovo neprimijetni, ali su njihovi učinci katastrofalni, dok s druge strane postoje značajni koraci koji ipak, sami po sebi, ne daju strašni rezultat.

Najbanalniji primjer: ako neko namjerava da ostavi pušenje, razlika između nijedne i jedne cigarete dnevno na prvi pogled je potpuno beznačajna – mnogo je manja od razlike između jedne i trideset cigareta dnevno. Pa ipak, ona prva razlika veoma je opasna, dok ona druga to nije, upravo zato što nijedna cigareta ne mora da vodi ka jednoj, a jedna „zakonito“ vodi ka trideset. Upravo taj prelaz od nijedne ka jednoj vodi nas direktno na klizavi nagib, i onda neumoljivom progresijom stižemo do strašnog rezultata.

Postoji, naravno, i teren društvene prakse gdje argument klizavog nagiba nalazi svoju krajnje dramatičnu primjenu. To su one takmičarske situacije – trka u naoružanju ili sam rat – gdje svaka od zainteresovanih strana ima jak razlog da preduzme naredni korak, jer je druga strana već učinila svoj. Tu su uslovi klizanja idealni: na svakom koraku ste prinuđeni da odmjeravate razliku između trenutno spasonosnog i dugoročno katastrofalnog ishoda, pa nagib funkcioniše besprekorno. Tada ne postoji dobra alternativa. Nema stanice sa koje se možete nekažnjeno povući. Nema tačke na kojoj druga strana može prihvatiti privremeni rezultat, jer je uvijek na gubitku baš onaj učesnik čije se odustajanje priželjkuje. I zato nema kompromisa. Siguran je samo strašni rezultat.

Pravi je čas da ovu elaboraciju usmjerimo na teren praktične provjere, na Crnu Goru, tamo gdje klizavi nagib trenutno obavlja svoj mračni posao. Prvi korak, onaj koji je Mila Đukanovića odveo direktno na klizavi nagib, jeste njegova nonšalantna najava „vrtanja crnogorske crkve“, pod hitno propraćena odgovarajućim zakonom, uz hapšenje kompletne opozicije. Sa njegove tačke gledišta, sitnica – rutinska stvar. Kao da pripališ cigaretu. Običan djelić partijskog programa. I zbilja, šta bi se tu moglo iskomplikovati, kad smo već pokrali tolike izbore, pa milione, pa referendum, pa milijarde, pa priznali Kosovo, pa ušli u Nato – i nikom ništa! Čime se velikom mafijaškom gazdi može suprotstaviti isprepadana sirotinja? Nemaju sloge, nemaju para, nemaju oružja… I još bi da po Crnoj Gori srbuju! Našli su crkvu gdje će se bogu moliti! Samo naprijed! Pravo u srećnu budućnost!

Pravo na klizavi nagib!

I šta sad, teolože? Kokain? Ua Srbija? To znamo, ali pogledaj malo kroz prozor, prošetaj, javi se ljudima…

Nisam prorok, ali potpuno jasno mogu da zamislim sledeću situaciju. Litije su svakog dana sve ljepše, sve brojnije i moćnije, ustalo je i staro i mlado, i srpsko i crnogorsko, čitava Crna Gora je na nogama, a Đukanović u elitnom podgoričkom bunkeru prebrojava poslanike: 39, 40, 41, 42… i saopštava preostalom obezbjeđenju: „Ništa ne brinite, imamo većinu, sve je legalno.“

A iz hodnika: „Šefe, traže te neki ljudi, kažu da su iz katastra, nešto bi da provjere oko familijarne imovine.“