“Kilibardizacija“ i nova srpska politika

Poznat je fenomen izdaje još od najranijih vremena i ona prati čovjeka kroz svu istoriju ljudskog roda, tako je naravno i danas, tako će i biti do kraja.

Kažu da zapravo nije moguće izdati nešto što se ne voli, neophodno je prvo voljeti ili bar biti dio nečega da bi se izdalo, a  izdaja u našem narodu u poslednje vrijeme podignuta je do nivoa gotovo da ne kažem poželjnog, a ono bar sve učestalijeg ponašanja na javnoj i političkoj sceni, koje od strane tih koji izdaju bezmalo biva predstavljeno kao „napredak“ modernizacija i iskorak iz učmalosti i konzervativizma kroz preumljenje u progres i moderne tokove. Svuda u svijetu izdaja se naziva pravim imenom, samo je izdaja ovdje sve osim izdaje!? Izdaja u političkom smislu po logici predstavlja prelazak u suprotni tabor ili maskirano i prikriveno djelovanje i  činjenje ili nečinjenje u korist štete sopstvenog tabora.

Jedan od oblika ovdašnje izdaje, poznatiji i kao „kilibardizacija“ sam dobro zapamtio i kao dječak, i danas se sa gorčinom i nelagodom toga sjećam. Međutim, moram priznati da je pomenuta izdaja bila, iako u početku bajkovita i dobro upakovana, ipak kasnije i potpuno ogoljena prije svega oličena kroz njenog tvorca, po kome je i dobila taj neslavni naziv i to traje i dan danas.

Sve njene posledice su svima dobro poznate i tu se nema šta dodati.

Izdaja kao da je postala naš usud.

Svjedok sam da se sada polako priprema nova „kilibardizacija“ koja će vjerovatno vremenom evaluirati i mijenjati svoje osobine,no ne treba sumnjati da će poroditi još i gore posledice od one prve.

Ona će pod plaštom nekakve moderne „građanštine“ i savremenih pogleda prikrivena i lukavo zabašurena pokušati da obrazloži svoj nastanak kroz ponuđena rešenja za rešavanje ovdašnjih dioba,ideoloških i partijskih razmirica, sukobljavanja i razlika, stvaranja nekog povjerenja kroz zapostavljanje i odstranjivanje plemenske svijesti i lokalizma, koji ima istorijsko-socijalno porijeklo. Pritom ona u svojim spoljnim manifestacijama neće ni po koju cijenu priznavati bilo kakvu izdaju, čak naprotiv označiće svoje protivnike kao destruktivce i protivnike bilo kakvog pomirenja i saradnje.

Ona će na momente djelovati i iznositi stavove kao i vladajuće elite (čiji dio ubrzo postaje) sa etatističkih stanovišta i brige za sveopšte dobro.

Pomirenje i saradnja apsolutno da,ali sa kime i kako? „Onaj  što me lane bio ni ove godine mi nije mio“.

Uz to moramo imati u vidu i onu veliku istinu po kojoj onaj ko je napravio probleme, ne može biti i dio rešenja, što će nova „kilibardizacija“, svjesno prenebregavati, zarad svojih uskih,partitokratskih i uskogrudih razloga.

Ona će imati da ponudi „tikve“ za svakoga, po njegovoj potrebi.

Neko može prevashodno u svom neznanju i neobaviještenosti pomisliti da će ova pojava novog tipa i formata, imajući u vidu veliki broj Srba koji se tamo nalaze, uraditi nešto dobro za svoju nacionalnu zajednicu, što može biti veoma opasno i kontraproduktivno iz unaprijed pomenutih razloga.

Jer ako se iko građanizovao i mijenjao poslednjih godina u Crnoj Gori, onda su to Srbi, prihvatali brojne izazove, trpjeli brojne nepravde,diskriminaciju i druge vrste napada i nipodaštavanja. Siguran sam da i danas, a evo kakvi smo i koliko nas ima (najmanje trećina), bolje ćemo čuvati Crnu Goru, njegoševsku razumije se, od svih drugih koji su je stvarali unazad deset godina,jer naše pamćenje nije muvlje i seže vjekovima prije 2006. godine. Jedino nijesmo mogli u političkpm smislu,a i svakom drugom,jer politika je duboko skopčana sa životom sa onim koji je izdao sve što mu je bilo pri ruci, a što za nebi nije bilo svezano,uključujući i tradicionalnu crnogorsku čast,temeljna opredeljenja,viteško ljudsko dostojanstvo „nacionalni ponos“. Može se raspravljati i o tome, da li sve ove „kilibardizacije“, stvara meka srpska politika koja nije imala korporativne odgovornosti i osjećaja za nešto šire i više unutar nacionalnog korpusa.

Da li savremena srpska politika treba da se mijenja u Crnoj Gori, ja mislim apsolutno da.

Ona mora da bude sveobuhvatnija u kontemplativnom smislu,mora da izađe iz kvaziestetske površnosti i „salonskog“, načina djelovnja,nezainteresovanosti za običnog čovjeka, poljoprivrednika, seljaka.

Ona svakako mora ostati vjerna svojoj tradiciji, svom svetosavskom duhovnom kursu i u filosofskom i u egzistencijalnom smislu, ali i kosovskom mitu i njegoševskom poimanju života i svijeta i nacionalnog naboja. Nikako ne zapostaviti i taj guslarski i ruralni, za neke možda i prost i prevaziđen način i tip poštovanja svoje prošlosti i istorije, ali sa mjerom i ukusom, razumije se, da to ne bude uzeto za reper i pokazatelj naših jedinih vrijednosti, kako to obično rade naši ideološki protivnici. Naravno, kao što nije sav vo u rikanju, tako nije ni sav čovjek u onome što priča, tako da ni mi nijesmo neko ko se vezao za istoriju kao pijan plota, znamo da smo i građani, ali istovremeno i Srbi, iako nam se to često ne priznaje, a to je po nama neodvojivo. Kome takvi odgovaramo, dobro je došao, kome pak ne, onda on ima problem, a ne mi. Onaj ko ne poštuje sebe, neće ga ni drugi poštovati, to je valjda svima jasno mnogo puta potvrđeno.

Onaj pak ko traži da se svega pomenutog odreknemo i da to bude jedini način za ulazak u integraciju modernog crnogorskog društva, siguran sam da nas tamo ne želi, što je do sad i bezbroj puta praktično bilo i vidljivo.

Ako im,a to se sada već nazire odgovaraju modifikovani, isprani i očišćeni Srbi prerušeni ispod građnskih oblandi, takvih će naći i srećno im bilo sa njima.

Napominjem na kraju, da se naš čovjek koji drži do časti i obrza gnuša od svih vrsta izdajnika i nacionalnih manipultora i trgovaca i smatra ih za poslednje ljude.

Kome je izbor da ga istorija pamti kao takvu pojavu, niko mu više ne može pomoći.