Karantin

Piše: Emilo Labudović

Naslov ove rubrike, pogotovo u atmosferi na ivici pandemijske histerije izazvane pojavom korona virusa, upućuje da bi moglo biti riječi baš o tome, a neće. Neće ne zbog toga što je to neinteresantna tema, naprotiv.

Neće zato što su o njoj skoro sve rekli koliko upućeni toliko, ako ne i više, i neupućeni. Neće ni zbog toga što ta pošast još uvijek zaobilazi Crnu Goru, a ako i bane biće dočekana  sa ona dva šatora ispred konjušnica Kralja Nikole, pardon: Infektivne klinike, tako da ima da se puši. Dakle, riječ je o nečemu što nema veze sa epidemijom i pandemijom korone ali po mnogo čemu liči na tu situaciju. Krenimo redom i od početka.

Karantin je, po definiciji, „jedna od epidemioloških mjera kojima se sprečava širenje zaraznih bolesti putem izolacije oboljelih ili inficiranih od ostalih zdravih osoba“. Definicija jasna kao dan i ne treba joj pojašnjavanja, ali u čemu je, onda, sličnost sa stanjem u kojem jesmo, i kao društvo i kao pojedinci, a o kojem će biti riječ u redovima koji slijede.

Prvo, o izazivaču „bolesti“ od koje je oboljela ogromna većina građana Crne Gore. Nije korona, još nije, ali je po uticaju na zdravlje nacije i po brzini širenja još ubitačniji. Riječ je o virusu samosvijesti, samopouzdanja i slobodoumlja, koji evo više od dva mjeseca hara Crnom Gorom. Širi se do sada neviđenom brzinom i iz dana u dan sve je više oboljelih.

01Emilo LabudovićAli, za razliku od korone, izliječenih nema a nije zabilježen  ni jedan slučaj smrtnog ishoda. Naprotiv, primijećen je njegov izuzetno povoljan uticaj na ispravljanje kičme, na povećanje kapaciteta pluća i poboljšavanje vida. Takođe se zapaža da „oboljeli“ uopšte ne pokazuju želju za izlječenjem već se, iz dana u dan, sve više nalivaju vedrima uzročnika. Doduše, drže se preporuke onoga doktora Adžića pa šetaju li, šetaju. Kažu, zdravo je i za noge i za dušu.
Drugo, riječ – dvije i o zdravima. Za razliku od inficiranih, oni su u mnogo većoj panici. Strahuju da se infekcija ne proširi i na njih, što im domaćin nikad ne bi oprostio. Iz tog skoro atavističkog straha, danonoćno grme na oboljele, pripisujući im krivicu za sve nedaće još od prošloga vijeka. A kad im se učini da je i to malo, onda na mobu zovu kuse i repate, vade iz naftalina one za koje se mislilo da su odavno rahmetli i prepravljaju stare dijagnoze i recepte.
I, na kraju, o glavnom. O karantinu. Mada je, definicijom, predviđen i za zdrave a koji bi mogli da obole, kod nas su u karantin smješteni već „oboljeli“. Doduše, karanti je nešto širi od ona dva šatora i od kasarne u Zoganju, ali je definisan. Znaju se crkvene i manastirske porte,  gradske ulice i bulevri, seoski putevi i staze kojima se smiju kretati i talambasati svojom „zarazom“. Sve izvan toga smatra se direktnim napadom na kuću, na njenu stabilnost, na kući red i poredak.

A da se to ne bi desilo, zaraženi su ograđeni, kao što karantin i podrazumijeva, stostruki zidom. Zid od betonske nepopustljivosti zida „otac nacije“. Onaj od pletenog pruća koji neodoljivo podsjeća na rebra radijatora, plete prvi do njega, od blata ga zidaju ini i izinđali nazovi akademici, na naftalin miršući vampiri ovakvih, onakvih i svakakvih pokreta, ćerpič doturaju iz nevladinog sektora, a trostruku zagradu od bodljikave žice javno pletu oni „javni“ Šukovići, onaj „kulturni“ Simunović i… stokupljevina s koca i konopca. I svi bi da karantin bude i čvršći, i žešći, i visočiji, i dublji, toliki da se „nikad više ne desi 1918.“ kada je, navodno, ovaj virus detektovan.

A zaraženi? Oni kao da ne primjećuju karantin u koji bi da ih izoluju. Ne vide ona dva šatora, one konjušnice koje klinikom zovu, one kasarne u kojima nije zdravo ni za pacove… Šetaju, neizlječivi i nezalječivo inficirani slobodom, samopoštovanjem, ponosom, dostojanstvom, ljepotom, ljubavlju za bližnje (i za „zdrave“)… Šetaju i ne misle stati sve dok karantin ne obuhvati sve i dok simptome virusne infekcije ne pokažemo svi.
Pa, onda, vidimo se u karantinu. Do ozdravljenja. Nazdravlje!!!