Kapitalisti u nevjerici: „Oruđe koje govori“ prebjeglo u Hrvatsku

Piše: Darko Papić

Činjenica da je prosječni IQ stanovnika Crne Gore – 86, logična je posljedica sistematskog urušavanja obrazovnog sistema (čemu smo svjedočili i minulih dana) i marginalizovanja temeljnih ljudskih vrijednosti (čemu svjedočimo najmanje tokom posljednje tri decenije). U takvim okolnostima, savjeti tipa „Veži konja gdje ti gazda kaže“ (ovo obično, ne bez ponosa, važno čkiljeći na jedno oko, izgovara neko od starijih kumova/komšija/članova porodice, koji su po pravilu državni službenici) postaju vrhunska mudrost, koju treba – živjeti.

Djelovanjem ovih, ali i mnogih drugih faktora (urođenih i stečenih), nastaju „mrtve duše“, kadre da u jednom zalogaju „progutaju“ dokazana nepočinstva ko(n)vertirane, kriminogenizovane vlasti, te da u skladu sa uputima sa vrha mijenjaju ideologije, državne „neprijatelje“, ali i saveznike.

Nagrada za krajnju servilnost i beskarakternost obično je nemještenje u nekoj od državnih institucija, odakle ovakvi likovi, odučeni od rada i razmišljanja, platu zarađuju grčevito braneći gospodarev lik i djelo od napada neistomišljenika na društvenim mrežama i portalima.

S druge strane, veći dio naše omladine ne spada u ovu „blagoslovenu“, privilegovanu „masu“, i prunuđen je da radi sezonski. To je, u najvećem broju slučajeva, jedina šansa za sve koji nemaju partijsku knjižicu DPS-a ili njihovih satelita da dođu do nešto novca, steknu nova iskustva i bar malo olakšaju roditeljima, zaradivši makar za ogrijev.

Sudeći po istupima Žarka Radulovića, ali i mnogih drugih reprezenata svijeta biznisa i finansija, upravo odlaskom ove grupe naših sunarodnika (koja je odlukom da napusti CG dokazala da joj je koeficijent inteligencije daleko iznad pomenutih 86) Crna Gora će se suočiti sa problemima ogromnih razmjera.

Izgleda da su bar u svijesti ovog (iz javnih službi prognanog) dijela populacije još uvijek živi stihovi (iz udžbenika prognanog) vladike Rada: „Tragovi su mnogi do pećine, za gorske se goste ne pripravlja!“. Odluku da zaobiđu crnogorske turističke „pećine“ (pa, i kad su ove velike, bijele, suncem obasjane) svakako je ubrzala i Radulovićeva ocjena da je nemoguće povećati plate zaposlenima u turizmu!

Uostalom, odnos crnogorski poslodavaca (čast izuzecima!!!) prema radnicima često podsjeća na odnos antičkih robovlasnika prema robovima – „oruđu koje govori“. Suština je ista, razlika je samo u terminologiji, te u činjenici da se danas od „oruđa koje govori“ očekuje da osim maternjeg i engleskog govori bar još jedan strani jezik.

Otržući se iz „kandži ekonomskog tigra“ sa Balkana, naša omladina će, po svemu sudeći, doprinijeti dodatnom obogaćivanju multikulturalne slike Crne Gore – Radulović and co. će „oruđe koje govori“ pokušati da pronađu u Indoneziji i Filipinima.

U izvrnutoj stvarnosti režimlija i krupnih kapitalista, koji svakim djelom i izjavom potvrđuju onu narodnu „Sit gladnom ne vjeruje.“, ponajmanje je bitno ko u Crnoj Gori živi i radi. Bitno je samo da ima ko da zamiješa malter, nosi tacnu i skuva ukusno jelo za njihove otromboljene trbušine.

Nažalost, situacija se neće promijeniti dok god uhljebi i inertne kukavice nijemo posmatraju kako nas plejada amoralnih, nezajažljivih političara, istinski posvećenih „jeba.u majke Crnoj Gori“, vodi u nestanak. I dok god ljudi koji vjeruju u „državni udar“, podržavaju otimanje imovine SPC, vrijeđaju mitropolita Amfilohija, „bljuju vatru“ na Srbe i Ruse grleći teroriste sa Kosova* i vjekovne neprijatelje, budu vjerovali da su baš oni ti koji brane – „pravo, čast i slobodu“ Crne Gore.