Kamenovani vladika
Život svakog istinskog hrišćanina nosi u sebi trag Krsta – stradanje, ali i vaskrsenje. Malo je onih koji su to živjeli tako puno, tako ćutljivo, a tako snažno kao vladika Irinej Ćirić. Njegov život nije samo biografija – već i sveto predanje o vjeri, služenju i otporu zlu.
Rođenje i rano obrazovanje – temelji mudrosti i vjere
Irinej Ćirić je rođen 6. aprila 1884. godine u Sremskim Karlovcima, u porodici duboko ukorijenjenoj u srpsku duhovnost i kulturu. Već kao mladić pokazuje izuzetan um, te nakon završene Karlovačke bogoslovije nastavlja školovanje u Švajcarskoj i Austriji – studirajući teologiju i filosofiju u Cirihu, Bernu i Beču.
Iako obrazovan na Zapadu, Irinej nije postao intelektualac odvojen od naroda. Naprotiv – njegovo školovanje samo je učvrstilo njegovu želju da se vrati, služi, prosvjetljuje i vodi. Postaje profesor, a zatim i rektor Bogoslovije u Sremskim Karlovcima. Njegov dar za pedagogiju i duboka vjera ostavljaju snažan utisak na generacije budućih sveštenika.
Episkopska služba – pastir među narodom
Godine 1922. hirotonisan je za episkopa bačkog u Sabornoj crkvi u Novom Sadu. Od samog početka, vladika Irinej pokazuje da episkopstvo ne smatra počasnim zvanjem, već služenjem. Gradi mostove povjerenja između Crkve i naroda, obnovlja hramove, podržava školstvo, i posebnu pažnju posvećuje sirotinji, djeci i porodicama u nevolji.
Njegov stil nije bio gromoglasan, već tih i postojan. Kao pravi pastir, uvijek je bio među svojim narodom – bilo na praznik u hramu, bilo na seoskoj livadi, bilo u bolnici, bilo u zatvoru.
Drugi svjetski rat – ispit vjere i čovječnosti
Najteži trenuci u životu vladike Irineja došli su sa okupacijom tokom Drugog svjetskog rata. Novi Sad, kao dio mađarske okupacione zone, postao je mjesto straha, nasilja i genocida. Poznata Racija 1942. godine, u kojoj su Mađari ubijali Srbe i Jevreje, potresla je cijeli grad – ali je jedan glas ustalački progovorio.
Vladika Irinej, iako svjestan opasnosti, javno je protestovao protiv zločina. Nije štedio ni svoju bezbjednost da bi pomogao drugima: preko svojih kanala organizovao je spasavanje Jevreja, Srba, čak i Mađara koji su bili protiv režima. Davao je utočište, hranu, papire, molitvu.
To ga je koštalo. U godinama poslije rata, novi komunistički režim ga proganja kao „reakcionara“. Uhapšen je, maltretiran, izložen javnom poniženju. Ali kao što nije ćutao pred okupatorom, nije se ni sada povukao. Njegova vjera ostala je nepokolebljiva.
Život u progonstvu i smrt u tišini
Posljednje godine života proveo je u Novom Sadu pod stalnim nadzorom. Iako tjelesno slab, duhovno je blistao. Ljudi koji su ga posjećivali opisuju ga kao tihog, blagonaklonog, uvijek spremnog na molitvu. Nije govorio o sebi, već o Hristu. Nije žalio, već se molio. Umro je 1955. godine u molitvi i tišini – kao što je i živio.
Kanonizacija i nasleđe
Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve kanonizovao je Irineja Ćirića 2017. godine kao ispovjednika – čovjeka koji je uprkos progonima ostao vjeran Bogu i Crkvi. Danas se njegov spomen praznuje 24. avgusta (po novom kalendaru).
Ali njegovo nasleđe nije samo u kalendaru, već u srcima. On je primjer sveštenika i episkopa koji nije služenje pretvorio u vlast, već u žrtvu. Koji nije riječi pretpostavio djelima. I koji je pokazao da je u svakom vremenu moguće biti Hristov.
Sjećanje kao obaveza
U vrijeme kada svijet vapi za autentičnim glasovima istine, hrabrosti i ljubavi, ime Irineja Ćirića sve više sija. On je jedan od onih koji nisu tražili slavu – pa im je ona, Božijom promisli, pripala. I upravo zato, naše je da ga se sjećamo – ne kao heroja prošlosti, već kao svjedoka vjere koja ne prolazi.
