Kalendarsko računanje vremena
1 min read
Piše: Vojislav Gledić
Današnjim danom, 14. januarom, počinje nova (2021) kalendarska godina, računajući po starom ili julijanskom kalendaru. U ovom napisu dajemo istorijsko objašnjenje što je kalendarsko računanje i kako je i zašto nastala razlika od 13 dana između julijanskog i gregorijanskog (novog) određivanja godišnjih i dužih intervala proticanja vremena.
Osnova za računanje vremena, koje je neophodno u čovjekovom životu i radu, predstavljaju kretanja nebeskih tijela koja se periodično odvijaju po nebeskom svodu. U tu svhu su se od najdavnije prošlosti koristili Mjesec i Sunce, kao najsjajnija i najmarkantnija nebeska tijela. U početku se za mjerenje vremena koristilo prividno kretanje Sunca nad horizontom koje na najbolji način pokazuje smjenu dana i noći. Za određivanje dužih vremenskih intervala od jednog dana bilo je mnogo jednostavnije i jasnije korišćenje kretanja Mjeseca, kod koga treba razlikovati dva njegova obrtanja. Mjesec se obrće oko sopstvene ose i oko Zemlje (i zajedno sa matičnom planetom oko Sunca). Mjesec obavi jedno obrtanje oko ose sa isto vrijeme za koje se okrene i oko Zemlje (zato nam uvijek pokazuje samo jednu polovinu svoje ukupne površine). To vrijeme obrtanja Mjeseca oko Zemlje naziva se vjezdani ili siderični mjesec. On iznosi oko 27,32 dana (tačnije, 27 dana, 7 časova, 43 minuta i 11,5 sekundi).
Za vrijeme perioda obrtanj Mjeseca oko Zemlje (i oko sopstvene ose), Sunce se (prividno) pomjerilo ka istoku za oko 27 stepeni. Stoga je Mjesecu potrebno još oko dva dana da se nađe u isti položaj prema Suncu (i Zemlji). U tom vremenskom rasponu se izvrše sve izmjene Mjesečevog izgleda, od mladog mjeseca (mladine) i prve četvrti, preko punog mjeseca (uštapa), zatim zadnje čatvrti, pa do ponovne mladine. Taj vemenski interval, izmjene izgleda Mjeseca (tzv. Mjesečeve faze ili mijene) traje oko 29,5 dana i naziva se sinodički mjesec.
Obrtanje Zemlje oko Sunca ima veliki značaj na promjenu klime i izmjenu godišnjih doba. Jedan puni obrt naše planete oko Sunca (u odnosu na zvijezde) traje 365 dana, 6 časova, 9 minuta i 9 sekundi. To je, dakle, Zemljina zvjezdana ili siderička godina. Međutim, za čovjeka i njegov svakodnevni život mnogo je važnije vrijeme za koje Zemlja obavi putovanje između dva uzastopna prolaza kroz proljećnu tačku. Zemljina prividna putanja oko Sunca na nebu predstavlja puni krug koji se naziva ekliptika. Ovaj krug se ne poklapa sa nebeskim ekvatorom, već sa njime zaklapa ugao od oko 23,5 stepeni. Tačke presjeka ekliptike i nebeskog ekvatora se nazivaju razvnodnevicama, i to je jedna proljećna (kada Sunce prelazi sa južne na sjevernu polusferu) i jesenja (kada Sunce prelazi sa sjeverne na južnu nebesku hemisferu). Vrijeme između dva uzastopna prolaza centra Sunca kroz proljećnu tačku naziva se tropska godina i traje 365 dana, 5 časova, 48 minuta i 46 sekundi. (ili 365,24219… srednjih sunčanih dana).
Svi navedeni podaci koji se odnose na obrtanje i pomjeranje Mjeseca i Sunca pokazuju da se ta nebeska tijela kreću tako da se puni obrt obavi u vremenskim intervalima koji su sačinjeni od cijelog broja dana i jednog njegovog dijela koji je samo približan razlomak. Stoga nijedan od navedenih brojeva (podataka) se ne sadrži u drugi cio broj puta, bez obzira koliku tačnost uzeli za mjerenje vremena njihovih obrtanja. Naprotiv, što se uzme veća tačnost (koja se mjeri i djelovima sekunde) pokazuje se da ni razlomljeni brojevi nisu dovoljno tačni da bi se napravio odnos neberskih kretanja koji bi predstavljao količnik bez ostatka u povezivanju navedenih kretanja. Način računanja vremena zasnovan na kretanju nebeskih tijela, pri čemu on treba da bude što jednostavniji i tačniji, naziva se kalendarsko računanje. Tokom istorijske prošlosti, u razna vremena i kod raznih naroda, korišćeni su kalendari zasnovani na kretanju Mjeseca (lunarni) ili, pak, na kretanju Sunca (solarni). Postojalo je i onih koji su bili zasnovani na kretanju i Sunca i Mjeseca (luni-solarni kalendari), ali su oni veoma komplikovani i stoga su malo primjenjivani.
Kao osnova za naš savremeni kalendar služi tropska godina koja uslovljava pravilnu promjenu klimatskuih uslova i godišnjih doba (što je osnova za poljoprivredne radove i druge poslove). Prvi su Egipćani počeli da koriste ovakav solarni kalendar jer su im praktični razlozi (godišnje poplave Nila od kojih je zavisio tamošnji sveukupni život) nametali da odrede dužinu tropske godine kako bi znali što tačnije ustaljene godišnje cikluse. Na osnovu zvijezda (posebno, na osnovu prvog jutarnjeg pojavljivanja najsajnije zvijezde Sirijusa neposredno prije Sunčevog izlaska na istoku) odredili su vrijednost tropske godine na 365,25 dana. Ali su ipak godinu računali kao ciklus od 365 dana, bez obzira što su kasnije zapazili da je ona kraća (za čatvrtinu dana) u odnosu na pravu tropsku godinu. Nisu znali kako da tu veličnu (od jedne čatvrtine dana) pridodaju navedenoj godini, pa su koristii period od 1.460 dana kao veću jedinicu. Za tako dugo vreme su se, naime, tropska i njihova godina izjednačile (jer se razlika od po četvrtine dana nakupi na čitavu jednu godinu), pa su tako ponovo počinjali da se odvijaju ranija uobičajena godišnja zbivanja i promjene. Taj period su nazivali Sotisovim, a njegovo otpočinjanje (obnavljanje) proslavljali su kao značajnu svetkovinu. Godine 238. prije nove ere egipatski sveštenici su odlučili, upravo za vrijeme jedne od Sotisovih svetkovina, da svake čatvrte godina uvedu u svoj kalendar jedan prekobrojni (prestupni) dan i tako svoje kalendarsko računanje usklade sa prirodnim tokom godišnjih promjena.
Veliki rimski državnik i vojskovođa Gaj Julije Cezar (100-44. g. prije nove ere) je izvršio, pored drugih korjenitih izmjena u rimskoj državi, i reformu dotadašnjeg kalendara koji se nalazio u haotičnom stanju. Bio je zasnovan na Mjesečavom kretanju (lunarni kalendar), ali su sveštenici, po svom nahođenju, dodavali i mijenjali ustaljeni tok tako da se nije moglo nikada tačno predvidjeti kako će izvršiti uslađivanje kalendarskg računnanja sa odvijanjem prirodnih pojava oličenih u tropskoj godini). Cezar je izvršio reformu kaledara, na inicijativu egipatskog astronoma Sosigena (koji je došao u Rim kao pratnja sa egipatskom kraljicom Kleopatrom), tako što je usvojio egipatski način računanja godina koja je imala 365 dana, pri čamu je svaka četvrta bila prestupna i imala 366 dana. Ovu reformu je Cezar izvršio 46. godine prije nove ere i ona je tako postala osnova kalendarskog računanja u Rimskoj imperiji.
U današnje vrijeme se koriste dva solarna kalendara, stari i novi stil. Stari ili julijanski kalendar (dakle, onaj što ga je Julije Cezar uveo) još uvijek koriste Srpska, Ruska i Gruzijska pravoslavna crkva, zatim Sveta Gora i Jerusalimska patrijaršija, kao i pravoslavni vjernici u drugim državama širom svijeta. Ovdje je korisno ukazati na neke bitne istorijske i astronomske činjenice.
Prvi crkveni sabor je održan za vrijeme vladavine rimskog imperatora Konstantina Velikog (306-337), rodom iz Niša, koji je izvršio niz važnih reformi u rimskoj državi. Ovog neobično sposobnog i značajnog rimskog vladara vojska je proglasila za cara u Britaniji. Izdao je Milanski edikt 313. godine kojim je hrišćansku religiju izjednačio sa starom rimskom državnom politeističkom, odnosno dozvolio je hrišćanima slobodu vjeroispovesti. Za novu rimsku prestonicu je odabrao grad Vizantion na Bosforu koji je tada dobio ime Konstantinopolis. Prvi hrišćanski crkveni sabor je održan u Nikeji 325. godine na njegovu inicijativu, pri čemu je posebna pažnja bila poklonjena tada velikoj rasprostranjenosti i uticaju arijanstva. Ovu sektu je osnovao Arije (260-336), sveštenik iz Aleksandrije, sa svojim mnogobojnim pristalicama i sljedbenicima. Po tom učenju Hristos nije imao božanstku prirodu, odnosno sin nije bio po biću jednak svome ocu Bogu, već mu je samo sličan. Novo hrišćansko učenje je izazvalo veoma burne reakcije u hrišanskom svijetu u Vizantiji zbog čega je i sazvan Prvi sabor na kome je u potpunosti osuđeno i odbačeno Arijevo učenje. Sa time se u potpunosti saglasio i Konstantin Veliki koji je Arija protjerao u Ilirik.
Prema julijanskom kalendaru, kao što smo naveli, godina traje 365 dana, ali je svaka četvrta tzv. prestupna i iznosi 366 dana. Iz toga proizilazi da je, po tom kalendaru, dužina godine 365,25 dana ili 365 dana i 6 časova. Takva godina je, međutim, duža od tropske, koja predstavlja osnovu za određivanje promjene godišnjih doba i od suštinskog je značaja za čovjeka. I crkva je nastojala da kalendar bude što bliži astronomskim pojavama. Razlika između tropske godine i julijanskog kalendara u prosjeku iznosi oko 11 minuta i 14 sekundi, ali se ta razlika tokom mnogih godina „kupi“ (kumuliše) da bi narasla na jedan puni dan za oko 128 godina, ili za (približno) tri dana u toku 400 godina.
Nakon viševjekovnog toka vremena od Nikejskog sabora polako je počela da se ispoljava razlika između kalendarskog i astronomskog računanja vremena. Već u 16. vijeku ta razlika je narasla na čitavih 10 dana, pa je papa Grgur (Grigorije) XIII izvršio reformu 1582. godine na predlog astronoma Lilija (1520-1576). Najprije je eliminisao razliku od 10 dana tako što je sa 4. oktobra prešao na 15. oktobar i ustanovio pravilo da sve godine kojima se završavaju vjekovi neće biti prestupne kako je to slučaj u julijanskom kalendaru, već treba da se tri prestupne godine u toku 400 godina pretvore u obične. Po tom kalendaru, nisu prestupne godine koje se nalaze na završetku stoljeća, inače prikazane sa dvije nula na kraju, izuzev samo onih koje su djeljive sa 400. Pravoslavna crkva nije željela da prihvati gregorijanski (novi) kalendar nego je namjeravala da izvrši reformu u skladu sa svojim potrebama i obilježavanja crkvenih praznika.
Pored navedenih 10 dana, nastalih od Nikejskog sabora do 16. vijeka, nakupilo se još 3 dana tako da je u toku 20. vijeka razlika između starog (julijanskog) i novog (gregorijanskog) iznosila punih 13 dana. Prema gregorijanskom kalendaru naime, bile su prestupne sekularne (na kraju vjekova) samo one godine koje su kao zbir vjekova bile djeljive sa 4 (a to su bile 1600. i 2000). Ostali krajevi vjekova (1700, 1800. i 1900) imali su proste godine (dužina 365 dana), da bi do 2100. godine razlika između dvaju kalendara ostala da ima stalnu vrijednost od 13 dana.
Kalendar Milutina Milankovića naj tačnije merenje vremena i godina. Zašto onda ne slavite sve običaje po julijanskom kalendaru ili svoje rođendane.Ustvari gde bi svet bio da nije umnih ljudi ,naučnika .Da se držao samo crkvenih dogmi.Šta bi sad bez interneta svi ga pljuju a svi ga koriste .Crkve su odavno odbacile osnovna načela učenja Gospoda Isusa Hrista. Samo jedan primer za to.: Isus je rasterao prodavcem ispred hrama Božijega .A danas pogledajte i uverite se.
Gregorijanski kalendar i njegova tačnos,pa nastvalja naš savjetnik:Zašto onda ne slavite sve običaje po julijanskom kalendaru ili svoje rođendane.Ustvari gde bi svet bio da nije umnih ljudi ,naučnika .Da se držao samo crkvenih dogmi.
Koja samopouzdanost i znanje ,ili bolje reći praznina,Ptolomej i Geocentrični sitem je osnova Greogrijanskog kalendra možda nijeste znali ali je tako,pa ako hoćemo možemo dalje,taj sitem je osnova naučna za taj kalendar,nije Koprenik a kako kažete njega svi upotrebljavaju,kako nešto može biti tačno a za onovu ima nešto što je dokazano kao pogrešno,mada može i KokaKola je proizvedena za tegobe želudca a danas je svi piju ,koliko je zdrava ili nije nije uopšte bitno ,jedino je važno da je većina stnovnika Zenlje troši,e to je najbolje poređenje s tom vašom konastatcijom kako ga svi koriste.Kažete da su Crkve odavano odbacile učenje ili načeela Isusa Hirista,vjerovatno ste našli neke nove Kumarske spise,ili to kao za kalendar tvrdite iz iskustva .Na kraju kada je sve to ionako stvr vjere i Crkve što bi ste se Vi za to interesovali kada je kod nas Crkva ili Vjerske zajednice odvojene od države,koga to od vas tangira da bi se moralo mijenjati ,ili da vi date preporuku za to.Bilo bi dobro da se poasvjetujete s nekim da pokušate uvjeriti narod da kalendar nije od presudnog značaja za državu ona i bez njega funkcioniše a za vjeru i Crkvu jeste i promjenom ili same pomisli na promjenu gubi svoj smisao postjanja i itekao uništava svoju dogmu koja je vodi ka budućnosti,a sve mi se čini neki od vas to namjerno rade mada mnogi iz neznanja,jer Milnković je to,a izveo je epohalan potez ,višak vremena koji mu nije odgovarao izbrisao kao da nije postojao,i tako od mene sve počinje.
Kod vjernih ljudi nema nučnika,ond aje nauka zasnovana 1917 ili u Jaicu ako to tvrdite,malo se informišite da ne ispadate neobaviješteni,ali vrijem je takvo danas,na Zapadu da bi bio uvažavan u medijima moraš biti peder ili izopačenog mišljenja ,kod nas jošuvjek protiv Boga i Crkve tamo nema znanja samo u partijama,AFERIM,samo napred!
Pa ako imate vremena pročitajte neke osnove koje i Dogma zna ali se ne da da se to pokaže ni u školama ni u naekim rasprvama,ov je za srednjoškolce pa ako vas ne mrzi pročitajte nije religija : https://de.scribd.com/document/232351742/%D0%9F%D0%A0%D0%90%D0%92%D0%9E%D0%A1%D0%9B%D0%90%D0%92%D0%9D%D0%98-%D0%9F%D0%9E%D0%93%D0%9B%D0%95%D0%94-%D0%9D%D0%90-%D0%A1%D0%92%D0%95%D0%A2-%D0%98-%D0%A1%D0%90%D0%92%D0%A0%D0%95%D0%9C%D0%95%D0%9D%D0%95-%D0%9D%D0%90%D0%A3%D0%9A%D0%95-%D0%9E-%D0%9F%D0%A0%D0%98%D0%A0%D0%9E%D0%94%D0%98
– Osiromašenje vere stvara u duši određeni vakuum i čovek se trudi da ga ispuni reformatorstvom, lažnim tumačenjem i kritičkim pristupom koji predstavlja surogat nauke i eklektiku. Ovde se osiromašenost predstavlja kao elitizam i intelektualizam.
Neophodno je pamtiti da je Crkva „stub i tvrđava istine“ i sve što nema potvrdu u učenju Crkve je sumnjivo, a ono što mu protivreči je – laž.
Takođe je potrebno pamtiti da se Sveto Predanje nije nastalo iz patrističkih dela, već je prebivalo u Crkvi od početka; u patristici je ono nalazilo svoj izraz. Tu je blagodat Duha Svetog birala i čuvala sve što je odgovaralo duhovnoj istini. Crkva je prihvatila četiri Evanđelja, odvojila ih od drugih nepouzdanih ili izvitoperenih, apokrifnih varijanti Evanđelja i sačuvala. Kada ne bi postojale granice crkvenog Predanja, granice između bogonadahnutog Pisma i apokrifa bile bi izbrisane. Na Vaseljenskim Saborima su se Sveti Oci, koji su utvrdili Pravoslavlje, obraćali pre svega Svetom Predanju. Na taj način, dogmati koje je Crkva prihvatila oduvek su postojali u njoj, a na Vaseljenskim Saborima su samo iskristalisani iz Predanja.
Bogosluženje u hramu takođe seže do apostolske tradicije. Modernisti odbacuju ono što je Crkva prihvatila i menjaju saborno mišljenje i sveto Predanje haosom efemernih ljudskih mišljenja.Oče Rafaile, šta se može savetovati pravoslavnim hrišćanima koji se suočavaju sa pojavama modernizma i skepticizma, naprimer, studentima fakulteta koji mogu slušati slične stvari na predavanjima?
– Treba se kritički odnositi prema naučnom kriticizmu koji je sebe diskreditovao već u anti-biblijskoj „uporedno-istorijskoj školi“ Bauer-Štrausa, sa nepoverenjem se odnositi prema ljudima koji ne veruju Svetom Predanju koje je dobilo i dobija masu potvrda u arheologiji i arheografiji. Ljudi koji žele da se ozbiljno bave pravoslavnim bogoslovljem treba pažljivo da proučavaju klasike bogoslovlja – dela bogoslova devetnaestog veka, a pre svega – patristiku. Odnos klasičnog bogoslovlja prema savremenom modernizmu se može uslovno uporediti sa odnosom klasične muzike sa savremenom rok muzikom i „teškim metalom“. Treba se baviti unutrašnjom molitvom, posebno Isusovom molitvom koja čini pravoslavnim ne samo um, već i srce i tada čovek počinje da oseća neprekidni disonantnost i patvorenost u delima savremenih modernista.
– Da li postoji „lek“ protiv modernizma?
– Lek protiv modernizma je smirenost uma i celomudrenost duše. Drevni mudraci su rekli: „čovek je ono što jede“ podrazumevajući ne samo materijalnu, već i duševnu i intelektualnu hranu. Da bi sačuvao Pravoslavlje uma čovek mora da bude obazriv u vezi sa knjigama koje čita. Premudri Solomon je rekao: „Pij vodu iz svog studenca i što teče iz tvog izvora“ (Priče. Solom. 5:15). Taj studenac su dela Svetih Otaca, izvor je – Crkva. Da bi se sačuvao um ne samo od modernizma, već i od različitih zabluda, između ostalog i okultizma, treba čuvati sopstvenu dušu od grehovnih slika, sablažnjivih zanimanja – satanske radijacije koja, budući dobrovoljno prihvaćena od čoveka, izvitoperuje njegova osećanja, prlja sećanje i koleba misli. Ako čovek sačuva celomudrenost duše, njegove religiozne intuicije, kao unutrašnji glas, same će mu pokazivati gde je istina, a gde laž.
Koje su, po Vašem mišljenju, najveće opasnosti koje u duhovnom životu vrebaju već ucrkovljenog čoveka? Kako ih izbeći?
– Hrišćanin, posebno na početku svog ocerkvovljenja i nevoljno identifikuje Crkvu sa njenim sveštenoslužiteljima. Zato loš primer sveštenika, njegovi nedostojni postupci pa čak i glasine o njegovim porocima mogu postati uzrok nepoverenja i razočaranosti ne samo u odnosu na konkretnu ličnost, već i na samu Crkvu. Sveštenoslužitelj uvek mora da se čuva da ne sablazni rečju ili postupkom svoju pastvu. On uči ne samo pomoću propovedi, već i primerom svog života: ako je loš primer, nikakva propoved neće pomoći.
Drugi uzrok hlađenja je osećanje svoje usamljenosti i nepotrebnosti u Crkvi, kada sveštenika ne interesuje duhovni život njegovih parohijana, kada su oni udaljeni jedan od drugog i parohija ne predstavlja duhovnu porodicu.
Postoji još jedan uzrok posebno opasan za inteligenciju – želja da se odmah steknu svi duhovni darovi. Gordost, samouverenost, ubeđenost u snagu svog razuma, elitizam kao izabranost, mogu da umesto hrišćanske mistike, zasnovane na smirenju i poslušnosti, porode lažni, izvitopereni misticizam. Zato je u duhovnom životu neophodno rukovođenje; ako nastavnika nema, onda se makar treba savetovati sa starijima i iskusnijima. Čovek treba da otpočne svoj duhovni život od pokajanja i očišćenja od grehova. Čovek koji misli da će bez toga dobiti dar ljubavi Božije – o kojoj mnogi govore, ali je malo ko ima – nalik je na čoveka koji pokušava da izgradi svoj dom počevši od krova. U duhovnom životu su apsolutno neophodni postepenost i postupnost, tu su opasna lična nagađanja i „izumi“ , koji izgledaju kao neko duhovno ozarenje.
– Zbog čega nastupa ohladnelost u veri kod ucrkveljenih ljudi? Da li se može ponovo razgoreti vera u sopstvenoj duši?
– Ohladnelost u veri događa se kada čovek živi ne po zapovestima Evanđelja, već po svojim strastima, kada se ograničava samo ispunjavanjem obreda i zaboravlja na očišćenje svog srca od greha. Kada misli da se samo naporom uma može dostići tajna vere, a ne podvigom celokupnog života, posebno molitvom i pokajanjem. Sveti Oci su govorili da se blagodat vraća putem kojim je otišla. Neophodno je uz pomoć duhovnog rukovoditelja shvatiti zašto se ohladila vera, koje nepravilnosti je čovek dopustio. Vera prosvećuje um kroz dogmate, srce kroz hramovno bogosluženje, učešće u tajnama i domaćoj molitvi; ona snaži volju kroz ispunjenje evanđelskih zapovesti. Neretko ohlađenje nastupa zbog skraćivanja, a zatim i napuštanja neophodnih molitvi. Zato sveti Teofan Zatvornik poučava: „okruži se pravilima“. U ta pravila ulaze jutarnje i večernje molitve, čitanje Evanđelja i apostolskih poslanica, takođe i Psaltira. Najbolje je da pravilo ne sastavlja sam čovek, već da se rukovodi savetima duhovnog oca ili parohijskog sveštenika kod koga se ispoveda.
Treba znati da u čovekovom životu postoje periodi ohladnelosti, nekakve bogoostavljenosti, koje dopušta Promisao, da bi čovek pamtio da samo svojim silama, bez blagodati, ne može da učini ništa osim greha. To je lekcija smirenja koju čovek treba da pamti ceo život.
Postoji još jedan uzrok takve ohladnelosti: na početku duhovnog puta blagodat deluje osobito javno i snažno u ljudskoj duši, bukvalno kao da je nosi na krilima. Ali zatim, po meri duhovnog uzrastanja, blagodat kao da odstupa, da se čovek ne bi olenjio, da bi u duhovnom životu sve više učestvovala njegova volja. U takvim neizbežnim periodima, čovek ne treba da upada u čamotinju (uninije) već da nastavi da se moli i da posećuje hram.
Zar nije sramota da smo na starom kalendaru, umjesto da smo prihvatili ka ostale pravoslavne crkve kalendar koji je napravio naš srpski naučnik Milanković Milutin. To je prava sramota za nas.
Morate izmisliti novi trik a ne Milankovića,vama nije jasn suština Crkve i sve u toj suštini pa narvno i nerazdvoivi dio toga Julijanski kalendar ,vama je važan Milanković i eto on je naš pa se toga moramo držati.A Isusu Hristos je Jvrej pa je više naš od Milankovića,sada ćemo se odreći Isusa Hristosa u uzet ćemo Milankovića,što mislim kako bi to bilo dobro?Takvo je tvoje razjašnjenje ovog nazovi problema po vama tamo nekima,čak se i SANU u ta kola upregla!
Treba glava da se misli a ne samo za frizera Dragojlo,i kapela na Lovćenu je sada gomila kamena (na Ivanovim Koritima) pa je narodu milija nego svi mauzoleji i zalto u njih ugrađeno,a to je u odnosu na kalendar mala stvar ,tako je i sasvim drugim.Kada razumiješ suštinu nećeš više postvljati ovakva pitanja
@ Dragojlo,
Dobro je da si priznao šta je prava sramota za Vas. Ubeđen sam i da ima puno toga čega treba da se Vi stidite. O tome vodi uvek računa kada Srbima držiš moralne pridike.
Pored navedenih 10 dana, nastalih od Nikejskog sabora do 16. vijeka, nakupilo se još 3 dana tako da je u toku 20. vijeka razlika između starog (julijanskog) i novog (gregorijanskog) iznosila punih 13 dana
Bog je ostao isti i Njegov SIN i Sveti Duh,prema tome te trinaest dana koje se navode kao razlika i koristi u neke svoje nejvjerničke svrhe veliki dio i naučnika i kao naizgled dobronamjernih vjernika zadržite kao vašu prednost u savremenom svijetu u odnosu na vjerni narod koji sedrži Julijljanskog kalendara, a mi svi koji se držima Julijansko kalendara ostjemo vjerni i kalendaru i svemu što se u tom vremenu desilo,pa kada se desi prava Apokalipsa tada ćemo po tom kalandaru vjerovatno slaviti ,ko naravno dočeka a ko ne isto će slaviti.Sondirju nevjerni,prekrajau poreznici i carinic a kalendar je tačan ili nije tačan to nema nikakve veze zašto se Crkva njega drži,nauku ne možete tu uključiti jer kada date tačne podatke kada je svijet postao možete dati i tačan kalendar.Crkva se drži svoje DOGME i dok se drži dotle će i postojati,čovjek je po savremenoj nauci postao od majmuna,iako je ta ista nauka dokzala da to nije istina ,ali se i dalje toga drži ! Savremena nuka i njena tačnost!
Tako, dobri moj Budo Cetinjski ili Vojislave Glaediću, bravo. Ovo je Tvoja oblast, ovdje si nenadmašan, bar što se Crne Gore tiče, a bogme, koliko ja shvatam , možda i znatno šire. Mani se ove nadri-poezije, njome rušiš sopstvene vrijednosti jer je ne pišeš iz duše, već samo na silu trpaš svoje misaone napore u format nečesove pjesme … poštujem, ali ne ide, baš ne ide … maheri, povlašćenici, režimlije – to mogu biti neki usputni zapisi, crtice, nacrti za dnevne komentare u lokalnoj novini ili sl. To, stvarno nije poezija. Ako se sjećam, u pjesničkoj formi si prikazao neke naše svetinje i to je bilo zanimljivo, funkcionalno i prihvatljivo, ovo ostalo … batali, brate , batali … Nijesam pjesnik i nijesam sujetan, ne smetaš mi, samo mi je žao što se trošiš bez rezultata!