Kako su nas „herojski“ „pobijedili“
Osnovni utisak nakon ovih lokalnih izbora je u znaku licemjerja aktuelnog režima, koji je imao sve poluge vlasti protiv građana, željnih promjena, i, gle čuda, prošao bolje.
Sve je ličilo na tuču golorukog čovjeka iz naroda s nekim iz vlasti, koji u objema rukama drži metalne šipke, i divi se sebi kako u fer i poštenoj tuči nadjačava onog praznih ruku. I onda, naravno, po uhodanom scenariju, trijumfalni čin u staroj zgradi Vlade, muštuluci pred okupljenom masom, naviklom samo na poznati refren, jer sve drugo ne dolazi u obzir: „Opet ih pokomatismo..!“.
Mada se mora priznati da je premijer ovog puta pred svojim obožavaocima, naviklim isključivo na apsolutne pobjede, bio malo dekoncentrisan, pa je nekako zaobišao priliku da se preciznije izrazi: da nijesu osvojili apsolutnu vlast ni u Bijelom Polju, ni u Baru, ni Kolašinu, Pljevljima i Rožaju, a u Danilovgradu su se provukli za dlaku.
Sve onako, u brzini, nije pomenuo čak ni da je izostao cjelovit trijumf u Podgorici. Pa će im biti neophodne ruke pomoći s neke adrese, i to u više gradova. Ali u opštem slavlju sve je ipak prošlo glatko. Retorika i pobjednička buka učinile su svoje.
Naravno, u opštoj ikonografiji nije izostao ni poneki džemper na bini, čisto da se zna kako je sve počelo s godinama, koje počinju januarom.
Sve u svemu, ni enormna kupovina živih ljudi, otkup ličnih karata, i glasova, ni ucjene svake vrste, ni bušotine po Podgorici kao da se traga za naftom, ni mnogo toga iz bogatog arsenala režimskih mućki, ipak nije urodilo očekivanim, da se Podgoricom upravlja bez igdje ikoga.
Ovako će se neko morati vući za rukav, a to ima svoju cijenu, a i udara na ego ovih, koji su navikli da im niko ne treba.
A tokom kampanje, osim što su se do iznemoglosti hvalisali kako su stvorili, pa stvorili nezavisnu Crnu Goru, naravno, za svoje nezavisne mahinacije, režimski glavari se ne pohvališe kako su građanima natovarili na leđa dvije milijarde duga, ali nećemo o sitnicama.
Nego su rabili patriotske teme, što je pravi način da se zataška siromaština, štrajkovi, osionost vlasti, propala privreda, prazna državna kasa, raskošni život grupice u vrhu režima, dobre veze s mafijom, i ostalo.
Veliki broj građana nije čak ni glasao, dižući ruke od nade u bilo kakav boljitak dok su ovi nakupci glasova na vlasti, a državna administracija nije ni podržala aktuelnu vlast, nego je svojim glasovima samo ovjeravala svoja radna mjesta.
Treba biti malo i praktičan. A o idealima ćemo neki drugi put.
Uostalom, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa će i ova sad biti osokoljena da uništi i to malo privrede što je preostalo, ili bar pretopi u privatne džepove u privatnoj Crnoj Gori. A Evropa, kao Bog kod Matije Bećkovića – samo ćuti, i gleda. A ima šta i da vidi, praveći se da ništa ne vidi.
Objavljeno u dnevnom listu Dan
