Kako nam EU nameće normalnost trans tranzicije, dok prikrivaju neslavnu stvarnost

Evropske vrijednosti, koje se često koriste kao temelj za oblikovanje javne politike i društvenih stavova, sve više insistiraju na prihvatanju trans osoba i njihovih prava. Međutim, u ovom procesu sve više postaje očigledno da se stvarna istina o trans iskustvima sistematski prikriva. Na scenu stupa moćni lobi koji oblikuje javnu sliku o trans ljudima i njihovoj tranziciji, dok istovremeno potiskuje stvarnu, neslavnu stvarnost koju mnogi trans ljudi doživljavaju nakon operacija promjene pola – istinu koju evropske vrijednosti ne žele da čuju.

Evropske vrijednosti i ‘Uzorak savremenog društva’

U posljednjim decenijama, evropske vlade i mediji sve više koriste trans prava kao pokazatelj “savremenog” društva. Priča koja se plasira jeste da trans ljudi, kroz medicinske intervencije, mogu potpuno i trajno riješiti svoje unutrašnje konflikte i postati “pravi” članovi društva. Države na Zapadu, uključujući zemlje kao što su Švedska i Holandija, legalizovale su operacije promjene pola i omogućile lak pristup hormonalnim terapijama, sve u ime ljudskih prava. Međutim, ono što se ne spominje u ovom narativu su posljedice koje ove promjene mogu imati, a koje se prećutkuju, da bi se očuvala slika progresivnog društva.

Ova naracija, koja je postala temelj evropskih vrijednosti, promašuje suštinu: da li je zaista dobro za svakog pojedinca da se podvrgne tako drastičnim i često nepovratnim promjenama u ime društvene prihvaćenosti? Skrivanje stvarne istine o trans iskustvima postaje cijena koju društvo mora platiti kako bi održalo sliku progresivnosti i modernizma.

Prikrivanje trans pokajanja i posljedica tranzicije

Iako se zvanične brojke često pozivaju na to da je manje od 1% trans osoba koje se kaju zbog svojih odluka, postoji sve više priča koje ukazuju na suprotnu stvarnost. Mnogi ljudi koji su prošli kroz operaciju promjene pola, kasnije se suočavaju sa ozbiljnim psihološkim problemima, uključujući duboku depresiju i gubitak identiteta. Ponekad, zbog ogromnog pritiska društva koje glorifikuje trans tranziciju, ljudi koji su željeli da budu u skladu sa svojim identitetom završavaju u teškom stanju, osjećajući se kao da nisu postigli ono što su htjeli, ali sada nema povratka.

Ove priče, iako stvarne, ne dolaze do svjetlosti. Evropske vrijednosti, koje insistiraju na promociji “prava” trans osoba, selektivno isključuju sve ono što ne odgovara savršenoj slici koju žele prikazati. Svi koji se usude da iznesu iskustva o “trans pokajanju” ili govore o fizičkim i psihološkim posljedicama operacija, brzo se marginalizuju i etički diskvalifikuju, smatrajući ih neprijateljima progresivnih ciljeva. Ove osobe, koje se usuđuju da preispituju trans ideologiju, prepoznaju koliko je snažan politički i društveni pritisak koji nastoji da ih ućutka.

Zdravstveni rizici koji se potiskuju

Pored mentalnih i emocionalnih problema, postoperativni zdravstveni problemi često ostaju u sjeni. Hormonske terapije, koje se široko promovišu kao “lijek” za trans osobe, mogu dovesti do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija – od kardiovaskularnih bolesti do rizika od osteoporoze i raka. Međutim, ovi problemi rijetko izlaze izvan medicinskih krugova, jer bi otkrivanje istine o posljedicama moglo narušiti imidž evropskog društva koje sebe vidi kao borca za ljudska prava. Operacije promjene pola,
, nisu bez svojih rizika, a društvo to ne želi da vidi.

Nadalje, mnoge trans osobe koje su prošle kroz operacije ne dobijaju odgovarajuću postoperativnu podršku, kako psihološku, tako ni medicinsku. Ovaj problem, koji je često zanemaren, dodatno otežava tranziciju i dovodi do trajnih emocionalnih i fizičkih problema.

Lobi koji kontroliše javni diskurs

Kada se govori o trans pravima i tranziciji, mora se postaviti pitanje ko zapravo kontroliše javnu sliku o tome. Evropa, koja se ponosi svojim progresivizmom, stvorila je snažan lobi koji oblikuje svaku debatu u pravcu potpune podrške trans ideologiji.

Ovaj lobi, koji uključuje političke organizacije, medicinske krugove i medije, ima moć da utiče na zakonodavstvo i oblikuje društveni diskurs na način koji favorizuje jedan jedinstveni narativ – da je trans tranzicija jednostavan i pozitivan proces.

Oni koji pokušavaju da podignu alarm o negativnim posljedicama, bilo da su fizičke ili psihološke, suočavaju se s ozbiljnim prijetnjama u vidu društvenog isključivanja, gubitka podrške i profesionalnih mogućnosti. Ne dozvoljava se da ove priče dođu do šire javnosti, jer bi mogle narušiti sliku savremenog društva koje je utemeljeno na neupitnoj podršci trans pravima.

Iako mnoge trans osobe smatraju da promjena pola rješava njihove unutrašnje dileme, važno je dobro razmisliti o dubljim pitanjima identiteta i smisla života. Na kraju, možda bi bilo korisno razmisliti o tome da li je istinsko ispunjenje moguće kroz promjenu fizičkog tijela, ili je možda vrijedno prihvatiti život onakav kakav nam je Bog odredio, učeći kako da se pomirimo sa sobom.