Kako dalje

Piše: Ranko Rajković

Pitanje KAKO DALJE je pitanje diskontinuiteta. Diskontinuitet je raskid sa prethodnim stanjem. Diskontinuitet znači prevazilaženje i neprodužavanje onoga što je do tada bilo.
Crnoj Gori se u politici prvi diskontinuitet dogodio 30. Avgusta 2020. godine. Dugo se na njega čekalo. Osamdeset godina. S ovim odocnjelim diskontinuitetom Crna Gora se našla na zbunjujućem raskršću.
Od avgusta 2020. godine država se pokušava osloboditi tereta koji joj je nametnut kontinuiranom vladavinom jedne ideologije koju je sprovodila jedna partija. Nije lako. Već su pale dvije vlade pokušavajući da prekinu sraslost države sa DPS-om i njenim partijskim satelitima.
Ljudima koji žive u realnosti jasno je da kada kontinuirano vladanje i upravljanje državom od strane jedne partije traje osam decenija onda društvo izgubi vitalnost. Narod stekne imunitet na bezakonje i nepravdu. Oslijepi.

Ne registruje ni promjene, ni stvarnost u svijetlu promjena. Jedan dio CG društva u diskontinuitetu sasvim opravdano vidi progres države drugi dio po partijsko-državnoj inerciji vidi njenu ugroženost. Ipak svi moraju postaviti isto pitanje? Kako dalje? O tome pišem u sledećem tekstu:

Za početak se podsjetimo jedne stare logičke zakonetke o dva brata od kojih jedan uvijek govori istinu a drugi uvijek laže. Ne znajući na koga ćemo od braće naići treba da smislimo pitanje koje će nam omogućiti da kada se nađemo na njihovom raskršću izaberemo pravi put na osnovu njihovog odgovora na pitanje – Kuda dalje?

Kada dođemo na raskršće bilo kog brata da tamo zateknemo upitaćemo ga: „Što bi rekao tvoj brat koji je od ova dva put pravi?“

Dobićemo isti odgovor. Onaj koji govori istinu reći će istinu o svom bratu lažovu i pokazati nam na krivi put. Onaj brat koji laže slagaće u vezi svog brata koji govori istinu i pokazati nam takođe na krivi put. Sve što treba da uradimo je da krenemo suprotno od onoga što su nam braća pokazala.

Ta dva brata koja drežde na našem političkom raskršću jesu vlast i opozicija. Povodom stanja u državi vlast je uvijek govorila laži a opozicija istinu.

Međutim kada je opozicija došla na vlast počela je da lažucka, a kada se vlast preselila u opoziciju počela je da govori, zamislite čak i poneku istinu, ali isključivo o bivšoj opoziciji, dok o samoj sebi ni slučajno nije izrekla ni jednu jedinu istinu već i dalje samo i isključivo još veće laži.

Stanje na raskršću se malo promijenilo ali je pitanje kojim se rešava zadatak u principu ostalo isto. Bilo kome da ga uputimo, vlasti ili opoziciji, potrebno je da krenemo putem suprotnim od onog na koji će nam braća (vlast i ppozicija) pokazati.

Treba da okrenemo leđa braći partijama i okrenemo se pojedincu. Nužno je da pojedinca i njegov iskaz stavimo u prvi plan. Jedino će pojedinac prepoznati pravi put. Pojedinac bez partijskih dugova i obaveza. Pojedinac neokovan vizijama istorije one stare i ove skorašnje.

Potreban nam je pojedinac bez strastvenog zaklinjanja u državu, jer država za pojedinca predstavlja samo ugovor koji je sa njim kao pojedincem sklopila.

Pojedinac odmah primijeti kada država počinje da laže, vara i krši ugovor. Pojedinac reaguje u korist ugovora, opominje državu i vraća je na put prava i zakona. A to afirmiše državu, čini je boljom, sadržajnijom i odgovornijom. Trebaju nam dakle časni i sposobni pojedinci u sudtsvu, u zakonodavstvu, u izvršnoj vlasti.

Zato su nam upravo sada najbitniji pojedinci ili kako se to u izbornom zakonodavstvu naziva, otvorene liste.

Rezultati poslednjih izbora su nam dokazali da opozicija niti hoće, niti joj je namjera, niti može nauditi državi.

Izbori su nam takođe dokazali da ni bivša, trodecenijska vlast DPS-a uz sva svoja nepočinstva, čak i da se zadrži kao faktor na političkoj sceni nema više snage da državu i dalje drži zarobljenom i pođarmljenom svojoj partiji.

Zato nastupa vrijeme individualaca.

Oni pojedinci koji nijesu bili politički angažovani ili su se uspjeli osloboditi straha i partijskih demagogija mogu ukazati kojim nam putem valja ići. Taj put podrazumijeva da se sve državne strukture oslobode partijskih upliva i interpretacija. Na tom putu se moraju zaustaviti partijske igrarije i dogovori u definisanju prioriteta, strategija, preduslova, izbora kadrova koji su za društvene promjene i ozdravljenje države zaduženi. Na tom putu treba eliminisati partijska saopštenja iz informativnih emisija.

Na tom putu društvo se više ne smije zastrašivati državnim simbolima – enormnim količinama zastava, grbova, prekomjernim ustajanjima prilikom prekomjernih izvođenja himne i insistitranjima na šupljim formama državnosti.

Na tom putu treba prestati sa stupidnim oratorstvom, aktuelizacijama prošlosti i pronalaženjem analogija sa sadašnjim stanjima i situacijama u državi.

Na tom putu nepotrebno je tegliti partijsko-ideološku baštinu iliti jalove fraze o multikulturalnosti, multikonfesionalnosti, multietničnosti.

Na tom putu treba razmišljati o pojedincu i okretati se u punom smislu pojedincu, zaštiti njegovih prava, njegovim perspektivama u budućnosti, zadacima i potrebama u sadašnjosti i svakodnevnici.

Taj put treba da razvija i snaži autoritet i odgovornost pojedinca. U fokusu pažnje treba da nam bude institucionalna sprega moralnih i sposobnih pojedinca različita od svih dosadašnjih ponuda, poziva, obećanja, naloga kojim su političke partije u vidu konstituenata crnogorske Skupštine, pojedince salijetale i isticale.

Važno je da novi put izvede pojedince na političku scenu. Važno je da pojedinci svojim vrlinama, odgovornošću i radom podižu ugled institucijama.

Samo u takvoj atmosferi može doći do ozdravljenja države u kojoj će pojedinac postati dragocjeniji od partije i kao subjekat koji upravlja državnim institucijama i kao oslonac države u procesu uspostavljanja nezavisnosti državnih institucija.

A u maloj Crnoj Gori svaki čovjek mora biti dragocjen. Što čovjek bude dragocjeniji partije će biti nepotrebnije.

Žurnal/IN4S