Kako bošnjačka manjina koristi svoja prava i šta može većina da nauči iz toga?

Na sajtu Ministarstva za regionalni razvoj, investicije i saradnju sa nevladinim organizacijama, korisnicima su ponuđene dvije jezičke opcije – bosanski i engleski. Iako Crna Gora Ustavom priznaje više jezika u službenoj upotrebi – crnogorski, srpski, bošnjački, albanski i hrvatski – u ovom slučaju, izostanak srpskog jezika ostaje primjetan.

Zanimljivo je da prema svim dosadašnjim popisima, srpskim jezikom govori najviše građana Crne Gore. On nije samo jedan od službenih jezika – on je, statistički gledano, većinski jezik u državi. Ipak, taj podatak se rijetko prepoznaje u praksi iako bi zbog toga trebalo da mu se vrati status službenog jezika. Posebno je vidno neprepoznavanje kada su u pitanju digitalne platforme i komunikacija institucija prema javnosti.

U ovom konkretnom slučaju, izbor jezika vjerovatno odražava političke i identitetske preferencije rukovodstva ministarstva. Ali, umjesto da se to posmatra kroz prizmu zamjeranja, postavlja se jedno važnije pitanje: zašto se predstavnici srpskog naroda u institucijama koje vode ne ponašaju jednako odgovorno prema svom jeziku?

Nema nikakve prepreke da ministarstva, opštine ili javna preduzeća kojima rukovode Srbi ponude srpski jezik kao glavnu ili bar jednu od ponuđenih opcija na svojim sajtovima i dokumentima. Zakon to omogućava, a činjenice ih dodatno obavezuju.

Ako je srpski jezik najzastupljeniji u svakodnevnoj komunikaciji građana, zašto se to ne odražava i u vizuelnom i sadržajnom identitetu institucija?

Ovo nije pitanje nadmetanja među narodima, već odgovornog odnosa prema jeziku koji govori većina građana. Drugi koriste ono što im zakon omogućava – na sličan način treba da postupaju i Srbi. Ne tražeći povlastice, već koristeći prava koja su već zagarantovana.