Kadar

Ima od tada tri-četiri godine, šetao sam sa jednim od najvećih živih crtača u Crnoj Gori, gospodinom I. B. B., nekom od nikšićkih ulica u koju smo se uključili sa Vitovog šetališta pod Trebjesom, ispred nas na nekoliko koraka, dvije gospođe iz administrativnih voda (odavala ih je tamnoplava uniforma), u živom razgovoru, pa će jedna ovoj drugoj dati besplatan savjet: „Bači malog na UDG (University of Donja Gorica), pazi što ti ja zla oću, čim tamo stekne ćage, odmah će ga zaposliti u Opštinu i dati mu neku pristojnu kancelariju sa sve erkondišnom i lap-topom plus tv plazma… Istu politiku vodi i Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Budućnost dolazi sa tih adresa, mladi tamo trebaju da traže svoju šansu, jer ovi fakulteti stvaraju nove kadrove. Poslušaj!“ – Potom su gospođe zašle u sporednu ulicu, mi nastavili tamo gdje smo prekinuli razgovor: da li je Pikaso bio đubre u odnosu sa Modijem kojem se, ipak, potajno divio?

Kadar se, dakle, stvara na privatnim fakultetima; tamo se kreira mladi novocrnogorac, i njegov političko-kulturno-društveni pogled na stvari i njihova stanja. Otud je eks-premijer svojevremeno znao reći, kako opozicija nema kadra, te da je to jedini razlog zbog kojeg se ne može dokopati toliko željene vlasti. U redu, važno je da je Sanja Vlahović i Milan Babović kadar kakav se danas na tržištu traži, svejedno što su diplome stekli metodom kopi-pejst! Zapravo, da bi jedna ideologija mogla konačno da zaživi i da se oformi u svojoj punoj snazi, više je nego neophodno da se mladi kadar pojavi ispranog mozga; DPS upravo zbog toga među svojim redovima nema razumijevanja za razliku, i svi moraju biti na nivou Tarzana, što je najmanje teško… – to je toliko lako, da se upravo tu dešava ona nepodnošljiva lakoća postojanja koja nas izaziva da budemo ludo lucidni.

Gospodo, svi jasno razumijemo da trenutno u Crnoj Gori ne postoji nikakva politika (zato što prostor za politiku ukida totalitarno raspoložena pozicija), još manje neka institucija, a, bogme, male su šanse da ima i valjanog Fakulteta, obzirom da je jedna  neiživljena milfača na čelu Rektorata, Fakultet je, neminovno, morao postradati. Novac namijenjen fakultetima nemilice se troši tokom bahanalnih odmora, tako da pomenuta milfača, za petnaestak dana ljetovanja spiska okruglo milion evra. Ima nečeg pozorišnog u činjenici da rektorka na običnu tašnicu potroši devet hiljada evra; ima tu materijala s kojim bi se dobro pozabavio jedan Jonesko, svakako i Branislav Nušić, rođeni majstor koji ove morbidne sitnice secira do najmanje pojedinosti. (Šta bi tek o ovome imao da kaže Pjer Burdije, ostaje da se, nadalje, pitamo…)

U svakom pogledu, više je nego zastrašujuće kakva mašinerija oblikuje nove kadrove koji polako pristižu da ih odmijene kad za to odzvoni prirodni čas. Međutim, vrh DPS-a narodu se predstavlja kao odveć žilav kapacitet; eks-premijer na novoj poziciji Predsjednika sebe vidi i u najdaljoj budućnosti, upravo onoj preko koje pada lagana magla što nadkriva svaki pejzaž bačen u prostor velike udaljenosti. I, tako, za svakog je rezervisano jedno počasno mjesto: za pozorište, za film (i seriju), za muzičku scenu, za teren male, privatne biznis strategije, za hotelijerstvo, za građevinu, itd., itd., imamo pojednog (nezamenljivog) DPS kadra, koji će ovu politiku uživati (tako se nada) doživotno, jer, ipak, ko bi ga to (jebem ga sad), jednog dana eventualno mogao odmijeniti?!

(Kako propade prva privatna gimnazija „Luča“ otvorena da se u njoj potvrde sve sami „lučaši“, sinovi i kćeri onih koji posle sebe ne vide da se išta više može dogoditi u Crnoj Gori, za koju drže da je njihova prćija u kojoj treba maksimalno da se istutnje?)