„Kad je rat država daje topove, bogati volove, a sirotinja sinove“

Piše: Jovo Pejović

Za sve one građane Crne Gore koji su se u velikom broju odazvali pozivu države da stanu na branik otadžbine 24.03.1999. godine kada je otpočela zločinačka agresija NATO pakta na našu zemlju, nosi sa sobom bolno sjećanje na sve pale žrtve te agresije.

Sedamdeset i osam dana 19 članica NATO pakta je ubijalo vojnike, civile i malu djecu, rušilo mostove, pruge, fabrike i stambene zgrade jedne male suverene zemlje čiji je hrabri narod ponosno prkosio do zuba naoružanim zločincima. Usljed bombardovanja osiromašenim uranijumom, građani i dan danas osjećaju posljedice po svoje zdravlje. Prve bombe su pale na kasarnu u Danilovgradu, a prva žrtva bio mladi vojnik iz Beograda Saša Stajić. Ubistva nedužnih civila na mostu u Murino, od čega troje djece, kao i onih na Šipčaniku ostaće kao neprebolna rana za sve časne građane Crne Gore. Sjećanje na ovaj datum nas vraća i nekoliko godina kasnije na ratna dešavanja početkom devedesetih godina na području bivše nam zajedničke države, kao i na one građane Crne Gore koji su poginuli u tom ratu. No, so na živu ranu koju u svojim srcima decenijama nose porodice poginulih i njihovi ratni drugovi dodatno povređuju crnogorske vlasti, koje su zarad podaništva agresorima i sakrivanja svoje uloge u tim dešavanjima izdali one koje su poslali na ratišta. Posebno boli odnos kako bivše tako i sadašnje vlasti na zločin koji je izvršen nad nikšićko-šavničkom grupom u logoru Lora u Hrvatskoj i ćutanje na izjave ministra spoljnih poslova Hrvatske Gorana Grlić Radomana koji negira postojanje ovog logora i mučenja naših boraca. No, zvanična Crna Gora se ponižavala i kada je zbog podaništva NATO paktu zabranjivala rodbini i ratnim drugovima palih boraca da odaju počast i polože cvijeće na spomen obeležja u krugu kasarne. Ima se utisak, da nije hrabre i istrajne borbe koju decenijama na rešavanju statusa palih boraca i njihovih porodica vodi direktor Udruženja boraca ratova od 1990. godine Crne Gore Radan Nikolić, da bi ovi hrabri i časni ljudi bili zaboravljeni od države na čiji su se poziv odazvali i položili svoje živote pri čemu su bili izloženi najstrašnijim mučenjima. Odnos države prema učesnicima ratova od 1990. godine najbolje se ogleda u sljedećoj rečenici: „Kad je rat država daje topove, bogati volove, a sirotinja sinove. Kada se rat završi, država vrati topove, bogati dobijaju nove volove, a sirotinja traži grobove svojih sinova.“