Jug
1 min read
o. Darko Ristov Đogo
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Kulturna reafirmacija južne Srbije (u današnjem smislu riječi, da ne bude zabune) nešto je čemu se, kao srpski integralista, radujem. Integralizam i jeste shvatanje prema kome jedinstvo srpskog naroda – u svim epohama i u svim njegovim zavičajima – osmišljava bogatstvo svake naše zavičajne osobenosti.
Meni su se i bez ponovnog otrkivanja Juga oduvijek mojim i bliskim činili i likovi i sudbine Stankovićevih pripovjetki, crkvene istorije Niša i Pirota, melos (i ciganski i srpski) iz tog kraja. Jedan od ljudi koje bih najprije nazvao prijateljem rođen je u Surdulici, što se vidi po činjenici da mu je teško da obuče sako, osim kada ga žena natjera. I da: Jug nije samo nestandardna komedija poluglasa i promašenih padeža. Jug je, za mene, pomalo tužni podsjetnik da se krvava istorija sa Bugarskom, bez uplitanja velikih sila, i nije morala razviti tako krvavako i tragično.
Podsjetnik da je i Makedonija – dio moje otadžbine (što kod mnogih danas izaziva nekakvu neprijatnost, osim ljudi koji me poznaju i vole).
Sa druge strane: nekakvo kulturno izdvajanje Juga od ostatka Srbije, jadikovka nad Vukovom standardizacijom istočno-hercegovačkog dijalekta kao jedine osnovice srpskog jezika koja je kasnije tek prošireno šumadijsko-vojvođanskom ekavicom (tako je to kada se trenutno jezičko stanje uzme za osnovicu književnog govora: uvijek neki region ispašta – zato samo naprijed u prošlost!), nekakva napadna regionalizacija koja, valjda, treba da naplati za industrijsku i svaku drugu marginalizaciju Juga – sve mi se to čini tragičnim ponavljanjem pogrešnih puteva iz prošlosti.
Upravo najjeftinijom manipulacijom osjećajem zakinutosti koji se konvertuje u (zasad blagu) identitetsku frustraciju.
Opet: naš problem nije u tome što imamo jezik kakav imamo, standrardni i naše lokalne govore – naš problem je što ni djeca na Jugu ni u Crnoj Gori ni u Srpskoj ne čitaju ni Njegoša, ni Stankovića, ni Dučića... Njihove živote podjednako uokviriuju banalni sadržaji postmodernističkog nedostatka svakog identiteta – na engleskom, manje ili više književnom srpskom jeziku i na svim jezicima banalnosti i izgubljenosti.
«Z(apadni)B»
KljučnA je fleksibilnost.
Iz kojih razloganstalno moramo da pojašnjavamo na koji dio otadžbine mislimo?