Još dvije crtice o Srpstvu, nebesima, etnosu, etosu i Crnoj Gori

Piše: Sveštenik Darko Đogo

I hajde ti povjeruj da se oko nas Srbalja ne okreće svijet.

Boriš se čitavog života da u sebi obuzdaš demona gordosti, kazuješ sebi samome i svojoj djeci da se manu kategorija veličine i snage kada ih kroz život čeka vječita borba da, što bi rekao jedan od ljudi (ne likova) Gorana Danilovića, Bogić Tripkov, izdrže cijeli vijek da ne lažu, ne kradu, ne špijaju i što je najveće i najvažnije – da se povesele tuđoj sreći. Sve činiš ne bi li sebi rekao da je dosta više bilo srpske veličine i gospodstva koje idu ispred nas, pa nas obavezuju da takvi kakvi smo, moramo biti bolji od sebe samih. Dosta više tog tereta da svako mora znati za nas.

I onda se, eto, dese izbori u Crnoj Gori.

I želio-ne želio, svjedočiš nušićevskom pozorju. Samo što je sada sve okrenuto. Nekada je Momo Bulatović dočekao da ne samo njega već i cijeli poduhvat ponovnog pronalaska sopstvenog života i identiteta ukradu i dogovorno raspodjele a da njega kao Pokojnika i čitave živote ostave na marginama trenutne neupotrebljivosti i neprofitabilnosti dojučerašnji kumovi, prijatelji, saborci, saradnici.

Zatim smo gledali decenije Gospođa ministarki, uprizorenih ne više samo u Beogradu (mada i tamo!) već u Podgorici, u portu-ovome i onome: izrađivale su se “klase”, nabavljali ljubavnici, preudavale kćerke, šile toalete i šeširi, kupovala neosvojena “kultura”, fingirali nepostojeći maniri. Polako se Gospođa ipak preselila u “Dr”. Pa, ipak, nakon “Narodnog poslanika” došli smo do “Ožalošćene porodice”. U redu za nasljedstvo stoje sada bivši osnivači ravnogorskih pokreta (tzv SPO montenegrini), sve goli Hercegovci DPSovci, pripejd analitičari iz sarajevske politkomesarske čaršije, profesionalni ispijači čivasa na računu “Plantaža”, izvoznici ogoljenih polusistina i sasvim-laži. Sva ta ožalošćena porodica, sa Vukom Draškovićem kao Agatonom još se nada sa će im se nešto ostaviti u nasljedstvo. Pa se i dalje s’ekira.

I neprekidno halucinira.

Moram da priznam da uživam u njihovoj halucinaciji. Znam da nikakve veze sa stvarnošću nema, ali uživam. Znam da nije došlo ni do kakvoh ujedinjenja svih srpskih zemalja, znam da se na Ostrogu ne prave vlade i ne raspodjeljuju ministarstva, već se mire politički igrači da ne bi postali velikaši, da im narod proklinje duše jer na komade razdijeliše Radost. Znam da ništa od onoga svega što se u srbofobnoj pseudo-liberalnoj i još lažnije “prosvećenoj” kominterni privđa nije tačno.

I žao mi je.

No, ima jedna stvar koju nikako da pojme, i oni koji sanjaju ujedinjenje moga roda i oni koji ga se boje. Nikako da pojmimo da Srpstvo nije nastalo i nije nestalo sa Garašaninom. Da ga nisu stvorili niti su u stanju da ga obnavljaju gerontokratski kuloari u Beogradu ili Banjoj Luci. Naša djeca ne treba da znaju naizust Načertanije. Nikakav Memorandum.

Nego Molitvu Gospodnju. Jer samo čovjek koji ište Carstva nebeskoga, Pravde i Radosti može biti čovjek, živjeti čitav život po imperativu većem od Kantovog – onome Bogićevom.

Ne, ne čitaju ova djeca Načertanije i nemaju pojma ni šta je SANU, a ne ko će kakav memorandum donijeti. Borimo se da im ostane obraz. Zalog našeg opstanka jeste Bašta sljezove boje. Jeste ne “demitologizovani” i od samoga sebe “odbranjeni” Njegovš već pjesnik Noći skuplje vijeka, Gorskog vijenca, Šćepana Malog i Luče mikrokozma. Nebitno je da li mi vjerujemo u veličinu političkih događaja. Politika je epitel na tijelu bića jednog naroda. Površinske manifestacije dolaze tek kasnije, nakon što se proces odigrao.

A možda to i jeste ono što toliko plaši toliko mnogo ljudi spremnih da, kada im se velikodušnost rasprostre do krajnjih svojih granica, oproste ponekome što je Srbin?

Spavaš li mirno, svjetska unijo profesionalnih izvođača sirovih srbofobnih radova?

**

– Je li, oče, ti si vazda bio po toj Crnoj Gori, da te pitam nešto!

– Reci, ako znam!

– Ovaj novi premijer, Krivokapić.

– Da.

– Je li Srbin?

– Kako misliš?

– Pa veli da je Crnogorac. To znamo. Nego: je li Srbin?

– Ne znam šta misliš pod time, ali ćemo znati. Rekao bih da jeste.

– A po čemu.

– Pošten je čovjek. Niko za njega nema šta ružno reći. Petoro djece na znanje odhranio. Skroman je. Ne busa se. Malo bi mu i trebalo pomoći savjetom za neke stvari, ali čovjek je na mjestu. Koliko mogu da vidim.

– A jes i to. Ali kaku li će politiku voditi. Misliš da će biti srpska?

– Pa ako ispuni za početak što je rakao – a što jeste do njega, za šta može da se pita – onda hoće. Ako ne bude krao i ne bude dao drugima da kradu – to bi ti bila srpska politika. Ako ne bude dvoličio kao ovi što su sa Kopaonika i Vračara psovali majku srpsku – to bi ti bila srpska politika. Ako napravi da ljudi ne gube posao što su Srbi i nemaju nikakvu privilegiju da to budu (evo vidiš šta nas dopade kada privučeš trunje da srbuju 80ih i montenegruju kasnije!) – to ti je srpska politika. Ukratko: poštenje ti je jedina srpska politika. Ili bi bar trebalo da bude. 

– Ma ako ćeš tako, ni ovi naši što jesu Srbi, onda nisu Srbi.

– Pa sam reče. Kad je još Vladika Nikolaj pisao “Ne kradi državu”. Eto ti ko je kakav i koliki Srbin.

– E jes. Ma samo da je tamo sloboda, da se ljudi mogu slobodno pisati ko su šta su i da moreš zapjevati pjesmu a da se ljudi ne tuku. Samo da ljudi kažu slobodno ko su i kakvi su. Samo da je sloboda.

Da. Ne znam koliko to shvataju današnji pobjednici, od njih se ne očekuje da svijet okrenu na drugu stranu. Očekuje se tako malo. A to malo je sve. Sloboda.

(Izvor: Iskanje Smisla)