Jeftini pamflet NATO nadničara: Vesko Garčević blati SPC pred američkim studentima!

Crnogorska mlada demokratija, u prethodnih nekoliko decenija, bila je izložena mnogim fundamentalno suludim pokretima i pojedincima.

U moru suludosti posebno se izdvojila grupa fanatičnih pojedinaca koja je, protiv ogromne većine naroda, svojih sugrađana, i bez ikakve održive argumentacije, odlučila da ugura Crnu Goru u NATO.

Jedan od vjesnika NATO penetracija bio je, svakako, Vesko Garčević.

Ovaj, nekada ponosni Vasojević, svojevremeno, imenovan je i za nacionalnog koordinatora za NATO pri Vladi Crne Gore umjesto Nebojše Kaluđerovića, međutim, prekaljeni borci protiv srpskih nacionalnih prava – kružook Mila Đukanovića – uvidjevši da sa ljudima poput Kentere, Veska Garčevića i ostalih, prosto, nema sreće u poslu ubjeđivanja naroda da prihvati za svoje saveznike one koji su ih koliko juče ubijali, odlučuje da ovo pitanje stavi ad acta, i da, uprkos stavu 85% građana, kako je to izjavio tadašnji premijer Duško Marković, bez referenduma, ugura krhku crnogorsku demokratiju u svijet vojne diktature i tiranije.

Nakon tog čina ljudi poput Garčevića su, prosto, nestali iz javnosti.

Ali, ne i zauvijek.

U svom najnovijem sočinjeniju pod naslovom „Srpska pravoslavna crkva i ekstremno desničarske grupe: brak iz interesa ili organsko partnerstvo?“, u svom prepoznatljivom najamničkom i nadničarskom stilu, Vesko Garčević pokušava da predstavi Srpsku pravoslavnu crkvu kao inspiratora svakojakog zla na našim prostorima.

Na stranu, u ovom trenutku, svu prozaičnost, šturost, naivnost, bespotrebnost i nenaučnost ovog pamfleta koji je objavljen, ni manje ni više, nego na veb stranici Džordžtaun Univerziteta, neophodno je istaći nekoliko zapažanja.

Na samom početku kolumne Garčević, s pravom, ističe da je među pravoslavnim hrišćanima u Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Bosni i Hercegovini, Srpska pravoslavna crkva (SPC)  institucija kojoj se najviše veruje.

Međutim, on ne pristupa toj činjenici holistički i sa ambicijom da odgonetne znatilježnoj američkog akademskoj javnosti zbog čega je SPC toliko zadužila srpski narod koji joj, s druge strane, uzvraća povjerenje. Ne. Osokoljen nekontrolisanom rusofobijom i srbofobijom, ovaj etnički Srbin pokušava da uspostavi liniju inženjeringa između SPC i, kako on to kaže, desničarskih organizacija, predstavljajući njihov međusobni odnos kao dežurnog krivca za sva dešavanja u bivšoj Jugoslaviji.

„Kako se rat u Ukrajini odvija, srpski ekstremni nacionalisti su postali nepokolebljivi zagovornici ruske zvanične propagande, dok SPC izbegava da osudi Kremlj za invaziju na Ukrajinu. Primer za to je odlazak Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Moskvu u oktobru 2022. godine da podseti domaćina na istoriju verskog bratstva SPC i RPC“, piše Garčević, i čudi se kako to SPC ne može da raskine, vjekovne veze, sa Rusijom i Ruskom pravoslavnom crkvom, jer, ne može da vjeruje Garčević, da postoje pojedinci i organizacije koje ne žele da trguju sa svojim etničkim porijeklom, identitetom i istorijom.

Nadalje, Garčević se, u stilu svih pri-pejd analitičara, latio i kategorizacije, simulirajući tako nekakav metodološki imperativ koji ga, eto, poziva i priziva da bude objektivan.

„Sudeći po njihovoj ideologiji i političkom aktivizmu, srpske ekstremno desničarske grupe mogu se podeliti u četiri bloka: ultrapravoslavni konzervativci, klerofašisti, narodno-desničarski pokreti i fudbalski huligani“.

Koga interesuje u koju je skupinu postavio sve organizacije koje su sve ovo vrijeme djelovale sa pozicija čuvara nacionalne svijesti i tradicije, i na kakav način je obrazložio njihove aktivnosti, principe djelovanja i ideje, može da provjeri u linkovanom tekstu iznad, iako je naš savjet da ne mora trošiti vrijeme na takve uzaludnosti i bezvrijednosti, jer je riječ o prepričanim stavovima Sonje Biserko, Nataše Kandić, Čedomira Jovanovića, Latinke Perović i ostale mnogobrojne plejade drugosrbijanskih nadničara.