Jednu povratnu, molim

Piše: Emilo Labudović

„Samo su svemir i ljudska glupost beskonačni, s tim što za svemir nijesam siguran“, rekao je jednom jedan od onih rijetkih genija kojima je Proviđenje omogućilo da zavire iza zaumlja i dokuče nedokučivo, Albert Anštajn. O svemiru ni sam ne znam puno, o ovome drugom, ljudskom, znam ponešto. A danas sam, po ko zna koji put, prisustvovao demonstraciji dokle ono može da dosegne.

Klinički centar Crne Gore, ambulanta Olftalmologije, prostorija u kojoj je sve do malo prije zasijedao konzilijum. Dva sata su popodne, vrijeme kad se preuzimaju nalazi i rešenja konzilijarnog vijećanja. U hodniku gužva, dvadesetak pacijenata stiskaju se kao da će, tako u gomili, prije do papira. Stojim po strani, čekam da preuzmem nalaz za rođaka. Vrata zatvorena, uprkos vremenu koje odmiče, nervozi koja raste i sve glasnijem gunđanju.

A onda se iza vrata čuje glas medicinske sestre, zvonak, jak, Pavaroti da pozavidi: „Molim vas, stavite maske, odmaknite se i ulazite po prozivci. Prvo ću prozvati one pacijente koji idu – za Beograd“! Od nas dvadesetak, izdvaja se njih devetoro, različitih godina i različitih dijagnoza, ali samo sa jednim izlazom i rešenjem za svoju boljku – karta, povratna, za Beograd.

Da je čitav crnogorski javni život sublimiran u ovih nekoliko kvadrata hodnika, da su sve crnogorske bolesti sažete u ovih nekoliko dijagnoza, ne bi bilo ničega čudnog. Beograd je oduvijek bio rešenje, pomoć, izlaz, spas…

Ali, postoji Crna Gora i izvan ovog hodnika, izvan Kliničkog, izvan uma i razuma. Za jedan, ne tako mali dio te Crne Gore, Beograd je danas mrsko, okupatorsko i prijeteće gnijezdo u kojem se legu guje i akrepi spremni da kidišu na Crnu Goru i sve njeno. Pa se pitam: zašto u taj Beograd, u kojem caruje vjekovni mrak, šalju ljude – da progledaju!? Bože, zna li Draginja za ovo i, ako zna, zašto ne spasava ugrožene Crnogorce?

U Beogradu su Vučić, Vulin, Brnabićka… sve aždaja do aždaje, gladne crnogorske slobode, nezavisnosti, evropeizma. Pa zašto u tu lavlju jazbinu šalju ove ljude po zdravlje i jasan pogled? Ima li Raško, onaj koji svu našu bezbjednost drži u rukama, uopšte pojma o tome šta mu se dešava tu, pred nosom? I, ako zna, zašto ne diže tu silnu vojsku da ove nevoljnike odbrani i spasi?

U Beogradu je i sjedište Srpske pravoslavne crkve, okupatorske sile koja, kao da nije od Boga, gazi po suverenosti Crne Gore. Pa se pitam, zašto se pod taj prijeteći nebeski svod, pun oluja, gromova i snjegova starostavnih, šalju ovi ljudi koji bi da u svoje oboljele oči usele toplinu juga i beskrajno plavetnilo nedjeljivog neba? Pobogu, zna li išta o ovome Ranko, Mirašev bogoborac i nekrst? I, ako zna, zašto podžmirepski ćuti i pušta da mu se stado liječi u Beogradu?

A tek šta je sa onom Gorjanc, na žalost Prelevića i – Prelević? Zna li ona koliko je ovaj spisak putnika za Beograd suprotan Ustavu Crne Gore, za kojim ona načisto izgibe, u kojem piše da je država dužna da svojim podanicima obezbijedi zdravstvenu zaštitu najviših standarda savremene medicine? Ili je prezauzeta onom gradnjom na Dorćolu (bješe li Dorćol u Beogradu) koju je utemeljila skupa sa crkvom sa kojom ne bi da potpiše Temeljni.

„Beograđani“ sa domaćim uputima, jedan po jedan, odoše da kupe povratnu do tamo gdje, uprkos Draginji, Rašku, Ranku, Tei, stanuje njihova nada i pogled u budućnost.

Gromovita sestra nastavlja da proziva nas „domaće“, apsolutno indiferentna prema Crnoj Gori izvan hodnika Olftalmologije, posvećena imenima, datumima i brojevima telefona. Kao udar maljem hodnikom odjekuje zvuk pečata kojim ona ozvaničava naša dalja traganja za zdravljem i nadom, pečata naših
sudbina za koje Draginju, Raška, Ranka i Teu zabolje ona stvar čije se ime u pristojnim tekstovima ne pominje. A napolju, na nešto više od +40, kao snijeg u  maju topi se nada da će se našoj gluposti, uprkos Anštajnu, naslutiti, ako ne kraj a ono makar svođenje u granice koje diktira elementarni zdrav razum.

Jednu povratnu, do Beograda, molim! I nemoj da čuju Draginja, Raško, Ranko i Tea… oni to ne bi oprostili, makar nas oslijepili do zadnjega!!!

Pročitajte još:

Pismo sa sela kojeg više nema: Godine zaludnog krečenja