Jedna priča sa Cetinja: POKLANJAM crnogorsko državljanstvo kome god treba. Šta sikćete, ološi, kao da je norveško
1 min read
Cetinje
Pepa prase! Ova igračka je stara 7 godina, “kupila” sam je najstarijoj ćerki za 6. rođendan.
Ova igračka je koštala 5.99 eura u prodavnici na Cetinju, đe sam tada radila.
Prodavnica je porodično nasledstvo, koju je ostala da vodi žena od pokojnog vlasnika. Radila sam tamo svaki dan, bez slobodnog dana, punih 8 mjeseci, neosigurana, neprijavljena, morala sam da se krijem od inspekcije, primala sam “250” eura.
Gazdarica je vršila razne “terore” od zastrašivanja i psihičkog maltretiranja, da je trebalo pod strahom i da jedem.
Vlasnica je, pametno, davala da uzimamo hranu u prodavnici, i to nam je odbijala od plate. Ono što je ona smatrala, i stavljala nama do znanja, kao uslugu koju nama radi, a mi smo zapravo uzimali proizvode po punoj cijeni (sa maržama i porezom), tako da nas je pljačkala i za taj iznos. Kako sam skoro cijelu platu ostavljala tamo za hranu, na kraju se ispadalo da sam radila za nekih 100 eura.
Bližio se ćerci rođendan, jednom od najskromnijih bića ikad. Ni taj rođendan, kao i sve ostale, nije tražila ništa. A ja sam sanjala da joj kupim kuću za barbike koju je toliko željela, znam. Kuća je koštala 120 eura. Nikad je nisam kupila.
Sjeđela sam na stolicu, razmišljala i doživljavala neprijatnost jer moram da pitam vlasnicu, da li mogu da uzmem igračku do plate, za rođendan, kao da, opet, ona meni uslugu radi, a ne ja njoj, plaćajući punu cijenu. Na to mi je rekla, da je rekla da može hrana ali ne i igračke. Ja sam knedlu progutala i rekla da je ćerki rođendan. To sam rekla u suzama. Zbog jada, u suzama zbog bijesa, razmišljajući da joj svaku kost slomim, i prodavnicu i nju, i jedino od te misli što me odvraćalo su moja djeca. Koja moraju da jedu i koja nemaju bez mene, pa ni u zatvor ne mogu. Na kraju, dala mi je igračku. Ja sam je dala Milici, ona je bila presrećna, a ja sam otišla u wc i život isplakala taj dan. Dan nakon sam dala otkaz.
Ove godine sam Milici za rođendan kupila tablet bez suza. Skupi tablet.
EVO, JA POKLANJAM CRNOGORSKO državljanstvo kome god treba. Šta sikćete, ološi, kao da je norveško.
Zapaliću pasoš, čim mi norveški legne u ruke. Da mogu kako misli i sjećanja da zapalim, da se ne sjećam da sam ikad u tu rupu živjela i potekla odatle.
I čuvam ovu Pepu. Svaki put, kao opomenu, da ni mrtva ne idem dolje.
Kao opomenu, svaki put, da su mahači/nacije/podjele/zastave doprinijele tome. Kao opomenu da je, valjda, trebalo taj dan da se vratim kući i kažem ćerci “Poklona nema, mama nema para, ali mi smo Crnogorci i na vlast su Crnogorci, ćerko mila, pa nema veze”. Kao opomenu da je, na kraju dana, siromaštvo produkt SVEGA što se raspada. Vrijednosti, sistema, pravosuđa, zdravstva, prosvjete. SVEGA. I da mi srce bude puno, jelte, jer, domovina je jedna. Pi. Ne mogu se ni napihćat dovoljno.
Preuzeto sa Fejsbuk profila Marije Jovanović
Bio ti ja prije dvije godine na Cetinje… ostavio auto u nekom ćošku pa da pokažem Ruskinji cetinje onako pješke… Bazali ti mi uzduž i poprijeko, bili na Biljardu… U Manastir… slikali se na Ćipur… i ufati nas mrak. Obrni okreni po Cetinju, nikako da strefim put ka Podgorici… vrtio ti se ja tri kvarta ure po onijema uličicama, ali nema izlaza! Zaustavim ti ja auto, pristojno izađem da zamolim nekoga da mi pokaže izlaz… namjerim se na starijega čovjeka, mislim on će mi nasigurno pokazat… “Molim Vas, neumijem da ototalim, kažite mi đee izlaz iz Cetinja…”! Pogleda me on pristojno ali sa čuđenjem kao da sam pitao Bog zna šta… “E moj crnjo, ja evo šezdeset godina tražim izlaz iz Cetinja i nemogu ga nać… odavle ti izlaza nema…” reče, klimnu glavom i ode…
TO JE MILOVA DEMOKRATIJA I LJUBAV PREMA CG ON I NJEGOVO OKRUZENJE IMAJU MILIONE A NEKO NE MOZE DETETU DA PRIUSTI NI OSNOVNE STVARI TUGA STA RECI
Ne znamo mi, ne znamo … Ne dotiče nas!
Nikad i niđe bilo nije da je sit vjerovao gladnome!
… Stid me i sramota!
Boli ovo kazivanje, bole njene suze …
Ko smo mi, ljudi !??
Koji smo mi to narod kad moraš da bježiš iz zavičaja, iz otadžbine glavom bez obzira da glavu sačuvaš, život đeci … !??
Biće da je tačno da je otadžbina tamo đe je život čovjeku pod ruku, makar šake sreće!
A ovo … Naše je siroto zar samo kamen za pod glavu.
Juče ona priča o dječaku iz Srbije kojem je život visio o koncu zbog krem banane od 17 dinara, danas ova priča o djevojčici sa Cetinja.
Morao bi neko da je baš ” tvrd na suzu” da je ne pusti kad je pročitao članak o tom dječaku, kao što je ” teško” pročitati i ovaj jutrošnji tekst
o devojčici Milici ( neka i jedno i drugo budu zdravi i da odrastaju i budu srećni).
Ovo su i priče o dvije majke. Ko je taj ko njihovu emociju nije doživio kao emociju svojih majki ( živih ili upokojenih, svejedno)? Ko je taj koji nije ovo dvoje mališana, kroz ove priče, doživio kao svoju djecu?
Ima li mjesta u našim srcima za ljubav i saosjećanje?
Neka Bog da toj djeci da imaju, kroz čitav život, sjećanja na detinjstvo kroz ljubav njihovih majki, da ljubav ove dvije majke uvijek nadvlada njihovu opravdanu gorčinu da sve nas podstakne i opomene na razmišljanju šta je svrha našeg postojanja na ovome svijetu. Da budemo ljudi. Božiji ljudi!
Ne želim da oprljam svoju iskreno iskazanu emociju, ali moram da primjetim, kako kroz priču majke sa Cetinja, otužno, sa druge strane, djeluju skupovi na Bogetićima, ” patriotski” nacionalni iskaz kroz ” autoproteste” i čitava ta lažna priča oko državljanstva.
Narod ima onakvu vlast kakvu je zasluzio.I onda nema mjesta cudjenju.Nekad je bilo sramota krasti,drustvo je takve zigosalo.Medjutim,kod nas su veeeeliki lopovi ugledni gradjani.I taj isti narod se lakta da se takvima uvuce u dupe.Pa naslusah se godinama kako bolje ne glasat promjene,jer su se ovi stari nakrali pa nece vise,a ovi novi ce tek da kradu.I evo,nacekasmo se 30 godina,a oni sa lopovlukom ne staju.Kad se ima u vidu ova filozofija,onda nema mjesta cudjenju.Zato sad I imamo proteste ovih montenegrina,jer oni ne mogu uopste da pojme da nisu na vlasti.Navikli oni,a navikao I narod.Divota jedna.
Cetinje, dolina bogalja.
Žalosno ! Šta je ovaj drps napravio od naroda.
A BOGAMI DA IMA NARODA BILO BI IDRZAVE.
NO SE NADAM DA SE NAROD POLAKO BUDI.