Jedna priča o Kosmetu: Nema pregovora, nema predaje!
1 min read
Kosmet
Zamislite svane tako jedan dan i komšija pomeri ogradu i uđe u vaše imanje i to ne pola metra ili metar, kako to u komšijskim čarkama biva, zauzme vam trećinu vašeg imanja. Tu nam tom delu koji vam je komšija uzurpirao, ostade kuća, ona prva, od oca pokojnog đeda, trošna, ali ponosita, a u kući slavska ikona i kandilo, ostade pred kućom bunar na kom se najlepše vode moglo napiti, ostade i loza, najslađe grožđe od koga se pravilo najpitkije vino, a dole niz livadu ostade i grob, više njih, porodična grobnica, generacije kostiju ležale su tu i svedočile da je imanje vaše. Šta činite? Idete kod komšije da razjasnite. Komšija gleda, sluša, ali ne čuje i ne vidi. Kaže:
-To je sada naše, idi, nisi poželjan ovde!
Šta ćeš? Moraš da se obračunaš s njim, napadaš ga, a on zove geometra. Geometar izlazi, ćuti, gleda, pa kaže:
-To je sad njihovo.
Hoćeš da isteraš pravdu ideš u katastar, ma nema sile, džaba tapije, džaba knjige, svi tvrde da to više nije tvoje. To što ti pričaš i pokazuješ je prošlost, važilo dok on nije pomerio ogradu.
Upravo to se nama dogodilo sa Kosovom i Metohijom. Komšija je ušao u naše dvorište i prisvojio sve što je naše. A mi, šta radimo? Uglavnom više ništa, pregovaramo sa bezumnim komšijom, a u suštini smo digli ruke od toga, nadamo se da ćemo izvući bar nešto ili da ćemo naplatiti makar deo. Hoće li to onda biti naša pobeda? Neće, naše je celo dvorište i naša je pobeda da ga takvo i zadržimo. Promeniće se okolnosti doći će novi geometar, u katastru će promeniti mišljenje. Tako je i sa Kosmetom! Kosovo i Metohija su naša zemlja i ne smemo pristajati na mrvice i ne možemo trgovati da dedinim grobom. Grobovi naših predaka nemaju cenu izraženu u dolarima ili evrima. Koliko vredi vaša majka? Da li se sa majkom može trgovati? Mogu li se njeni porođajni bolovi, neprospavane noći, topao zagrljaj i zabrinut pogled, preračunati u dolare i evre? Ima li njena ljubav cenu?
Da li bi ste prodali svoje dete? Ne i ne postoje, okolnosti za to! Zamislite da neko dođe i otme vaše dete, a nakon pregovora da ga vrati, otmičar kaže:
– To je sada moje dete, treba meni, mogu mu odseći desnu šaku i vratiti vam je!
Horor. Zar vaše dete da bude bogalj, zbog ludog otmičara? To je vaše dete i mora vam ga vratiti zdravo i čitavo!
Ostali ste bez posla, nagomilali su vam se računi, rata za kredit. Grcate u dugovima, dolazi kod vas u kuću neki stranac i kaže vam ponudu:
– Daćemo vam nekoliko stotina evra da izmirite dug, ali ti moramo izbrisati sećanje.
-Šta to znači?- pitaš, konačno vidiš šansu.
–To znači da se više nećeš sećati porodice, venčanja, rođenja dece, kraja u kome si odrastao, crkve u kojoj si kršten, majke i oca, braće i sestara. Onoga što te je deda naučio, babine gibanice, školskih drugara, prve ljubavi, kumova. Nećeš se sećati ni svog doma, ulica i trgova, zaboravićeš parkove i gradove– odgovara ti kroz osmeh stranac.
-A šta će biti kada me deca pitaju nešto? Mogu li se nekad nečega setiti?- pitaš stranca očajnički, kačeći se za slamku spasa.
– Neće ništa biti, ničega se nećeš setiti, tvoja prošlost će postati prazno crnilo.
Normalno, odbijaš ponudu, ako ne postoji tvoja prošlost, ne postoji ni tvoja sadašašnjost, pa ni ti!
Zbog ovoga se oko Kosova i Metohije ne može pregovarati, vrednost je nemerljiva. Ne može se u dolarima izračunati, Liturgija u Dečanima, plavetnilo vode iz Bistrice, ukus orahovačkog vina, pogled sa Šar planine. Ne može se prodati Knez Lazar, herojstvo junaka sa Košara, miris kosovskog božura, Nemanjići, Jugovići, Car Dušan i Prizren. Ne mogu se prodati Sveti Arhangeli, Bogorodica Ljeviška, Pećka Patrijaršija, Banjska i Gorioč. Ne može se podeliti ni gračaničko zvono, ni Miloš Obilić, ni kosti predaka, ni pećko kandilo. Nebeska Srbija nije na prodaju. Ibar, ne može i ne sme biti granica. Onakav Kosmet, kakav smo dobili od svojih predaka, moramo ostaviti i svojim potomcima!
Gledam nedavno emisiju u kojoj gostuje lider kosovskog „Samoopredeljenja“, Aljbin Kurti. Na pitanje novinara sa kojim političarem u Srbiji bi se mogli graditi parnterski i prijateljski odnosi, on odgovara:
-Uslov za to je da Srbija prizna Kosovo, dopada mi se gospodin Čedomir Jovanović, jer propagira stavove bliske nama – i na to dodaje još niz komplimenata i ukrasnih opisnih prideva na račun Čede Jovanovića. Pritom usput spominje Ameriku, NATO, u suštini kako Čeda voli sve što vole i oni i kako podržava nezavisnost Kosova.
Gasim emisiju, dovoljno sam čula, obuzima me bes i ukus gorčine u ustima. Ima li gorih neprijatelja od odrođenih Srba. Umesto da se obračunavamo sa stranim neprijateljima, mi strepimo od domaćih izdajnika. Od šarlatana u skupim odelima. Nije Čeda jedini, nakotilo se šljama, ima ih na stotine, a plašim se i na hiljade. Jaki su i moćni, u manjini su, ali mnogo glasni, finansiraju se iz stranih fondova i nemaju moral. Srbi su, žive u Srbiji i mrze sve što je srpsko.
Odlučujem da opet pustim i pogledam nešto, puštam prilog o Cerničanima i školi u Cernici. Dok gledam obuzimaju me sećanja i uspomene mojih sopstvenih obilazaka te enklave i shvatam. Treba naterati te domaće izdajnike i sve one salonske i moderne Srbe koji se zalažu za nezavisno Kosovo, da odu na Kosovo i Metohiju. Da pogledaju u oči decu žeteoca iz Starog Grackog, roditelje dece postradale u Goraždevcu, da pogledaju u oči majke junački postradalih heroja sa Košara, i još mnogo majki zavijenih u crno i mnogo dece bez roditelja. Da odu u Cernicu na grob, Miloša Petrovića, četvorogodišnjeg dečaka koji je ubijen igrajući se u dvorištu. Da pogledaju u oči braću postradalog malog Miloša, Lazara i Mihajila i da im kažu kako je njihov brat uzalud postradao. Da pogledaju u oči i drugu kosovskometohijsku decu, male čuvare ognjišta! Nek pogledaju moju imenjakinju Ninu Stojanović iz pomenute Cernice ili Panteliju Stolića iz Orahovca. Pa neka izgovore, ako imaju srca i najvažnije, ako još uvek tako misle.
-Vaša država vas ne želi. Važnija joj je Evropska Unija i strane investicije.
Ostaje mi samo za kraj da, poručim svim Čedama koji gmižu Srbijom.
– Čedo, prodaj svoju decu!
Nećeš? Nisi lud? Deca se ne prodaju?
Pa nismo ni mi ludi da trgujemo Kosovom i Metohijom i našom srpskom decom u enklavama.
Nema Pregovora! Nema Podele! Nema Prodaje! I nema Predaje!
Tekst preuzet sa bloga „Geto 1244“
DIPLOMSKI RAD VUČIĆA
(Govorim istinu!)
Srbi su narod koji ne vidi da se Vučić sam deklarisao samo kao veliki srpski izdajnik i neprijatelj. Iako se jasno vidi da on apsolutno radi sve protiv interesa srpskog naroda. Koristeći podršku (na žalost) zaostalijeg dela srpskog naroda i kriminalaca Vučić je ova zlodela lako izvšio. On je otvoreni satana i Srbije i Srpskog naroda. Vučić nije političar koji rešava srpske probleme, njemu to nije ni cilj, njemu je cilj samo pljačka. On je izvršio istorijsku i izdaju i pljačku Srbije. Ja nebih više o tome duga je priča, već ću samo reč dve o izdaji Kosova i Metohije…
Mi Srbi smo svedoci da Aleksandar Vučić trči u taj Brisel da pregovara o sudbini naše kolevke Kosova i Metohije. Nikada nas nije izvestio o čemu su pregovarali, ali rezultati tih pregovora upućuju da je on izvršio izdaju Kosova.
Narode, proverite! Vučić je u Briselu PROTIVUSTAVNO po instrukcijama IVICE DAČIĆA, potpisao predaju Kosova Albancima dana: 30 juna 2015.g. u 22h i 54m. Izdaju je pravdao rečima: „Valjao sam se po podu jer nisam znao šta da radim“. Sutradan su Albanci proslavili Kosovku državu po Evropi i na Kosovu. U znak slavlja posekli su (sa njihove strane) sve borove do Pančićevog vrha. I TADA JE VUČIĆ IZVRŠIO IZDAJU!!! TO JE TA IZDAJAA! NARODEEE!
Inače Vučića i njegove izdajničke sluge čeka optuženička klupa za mnoga krivična dela, od kojih je najveća izdaja Kosova i Metohije.
Taj bolesni izdajnik i dalje živi u iluziji da sva ta zla može sakriti od Srpskog naroda. Misli da može stalno lagati i obmanjivati narod. Dosta više. Mora istina progovoriti, šta je ko i gde radio…
Da se potsetimo kako je stvarao Kosovsku državu!
Na veliku srpsku nesreću, Vučić je u Briselu krišom od nas, dobio „skriptu“ za njegov „diplomski rad“ na temu: „Kosovo kao suverena država“ u UN-a. I počeo je (setite se) od temelja, znači od granice, vlade i na kraju je kad je sve to završio, on je od nas Srba zatražio da mu „overimo“ taj njegov „rad“ kako bi ga odneo svojoj baki i Merkel. I vidi malera!? Mi uvidevši veliku izdaju odbismo svaku priču na tu temu. A Vučić kad je i sam shvatio da je zalogaj preveliki poče da izmišlja neke prethodne izdajnike. I umesto da postrelja te izdajnike on nastavi (po običaju) da nas laže i obmanjuje…
A mi smo gledali i čuli kad je lično Vučić ubacio prve Srbe u prvu Kosovsku vladu, koji još sede tamo. Tim povodom se obratio zgranutim Srbima u Kosovskoj Mirtovici (setite se) njegovih reči: „Mi će mo priznati Kosovsku vladu i ako vi ne uđete u nju“. Pitam sve! Zar to nije izdajstvo???
Izdajnik Marko Đurić se u Jarinju takođe obratio Srbima: „Pređite ovamo ovo je most koji spaja“. Niko od Srba nije prešao, ali je tu danas carina i državna granica sa Kosovom. Zatim je Vučić povukao vojsku, miliciju i našu upravu sa Kosova i Metohije. Pa je priznao sva dokumenta države koju je sagradio. Što se tiče Albanaca oni sada zadovoljno trljaju ruke i mirno čekaju da srpski izdajnik ispuni sva data obećanja koja je potpisao u Briselskom sporazumu. Jedno od njih je i javno priznanje kosovske nezavisnosti. I tu se danas lome koplja, i Evropa čeka. Tako je Vučić je uz pomoć lične autokratije, i uz asistenciju EU-e stvorio još jednu nezavisnu Albansku državu na našoj teritoriji. Ta država pre njega nije postojala (seti te se) Srbi!?.
Na kraju Vučić je stvorio i policiju i sudstvo koji „ne vide“ tu izdaju kao i pljačku Srbije. Umesto da spreče ovo Vučićevo zlo oni su ga celo vreme podržavali. Nadam se da će i oni odgovarati za to…
Toliko.
P: Sajdžo Bogutovac.
VUČIĆEV VOLAN
Cela Evropa dobro zna koliki je politički uticaj medija u jednoj državi, i gledajući u Srbiju vide i fascinantne stvari. Za razliku od njih, ceo srpski narod ne vidi da su mediji taj politički autobus, sa kojim je Vučić dovezao sve Srbe do provalije. U Srbiji se čak ne pominje ni ono osnovno, da mediji svesno krše zakon o infornisanju što je teško krivično delo. Ni danas u Srbiji niko ne pominje da ministar za informacije i direktor rts-a moraju krivično odgovarati za svesnu obmanu srpskog naroda. I svako zlo ove vlasti se krije od naroda. Ta ista televizija krije od naroda, da je Srbija izdata, opljačkana i uništena zemlja. Televizija krije da ova vlast ima duboko kriminalno korenje u Srbiji. Krije da je Srbija danas potpuno prodata zemlja i tuđa zemlja, da su Srbi postali robovi u Srbiji, da žive sa najnižim standardom u Evropi. Televizija krije i da u Srbiji 500.000 građana ima ispod 200 dinara za dnevni trošak.
Nasuprot tome mi na televiziji svakodnevno gledamo namontirane hvalospeve o lažnim uspesima ove vlasti, a u stvarnosti je, što se više hvale narod sve teže i teže živi. Ali istina stalno dodaje gas, pa će Vučićev autobus brzo udariti u taj RTS i sve polupati. Tada ćemo se pogledati ne preko ekrana nego oči u oči, ali na optuženičkoj klupi. Posle svih tih reperkusija bićemo tužni ali će mo mnogo naučiti…
P.Sajdžo Bgd.
Tacno! Od reci do reci!