Jedino ljubav i samo ljubav mogla je da izvede onoliki narod na ulice Crne Gore

Piše: Siniša Pestorić

Dragi Vladiko,

Sjedim u sobi. Napolju vrijeme kakvo može biti u Norveškoj o Lučindanu. Maglovito i kišno. Pokušavam da uredim misli koje same naviru, na moje iznanađenje , kao da žele da kažu, danas se ne ćuti.

Davno sam otišao iz Crne Gore, ali nikada kao sada nijesam imao potrebu da iskažem ono što osjećam. A osjećam prije svega zahvalnost. Odakle takav osjećaj kad se nikad nijesmo sreli? A onda shvatam da Te poznajem vrlo dobro. Shvatam da je ljubav, koju si širio bez granica i koja eto dopire do dalekog Sjevera, ljubav koja nikog ne ostavlja ravnodušnim, koja pokreće i nenametljivo utire put. Jedino ljubav i samo ljubav mogla je da izvede onoliki narod na ulice Crne Gore, da nam vrati dostojanstvo, da nas uljudi. Hvala ti za taj neponovljiv i nevjerovatan osjećaj.

Sjedim i razmišljam jesam li mogao više od toga nego što sam otišao jutros na Službu i pomolio se za tebe i upalio svijeću. Vjeruj mi da i ovdje ljudi ćute i plaču. A naš sveštenik na kraju Službe jedva progovori: «Imao sam tremu dok sam služio kao da sam opet polagao ispit pred Vladikom, kao nekad u cetinjskoj Bogosloviji. Kao da me i sada gleda onim svojim oštrim, a istovremeno očima punim ljubavi». I ništa više ne mogaše reći.

Imam potrebu da Ti zahvalim:

Što se u našim Crkvama čuju žamor i cika djece. Što ne zveči kadionica u praznoj crkvi kao nekad kad sam je držao i djedu pomagao u Službi i kad nas je bilo troje -četvoro za Božić.

Što si nas sačuvao od nas samih da ne prevlada ono loše u nama, kao mnogo puta do sada.

Što si ljudima vratio vjeru, dobrotu i potrebu za oprostom.

Što si svojom blagošću i znanjem učinio da se čuje za nas.

Što si nas opominjao da razaznamo šta su neprolazne vrijednosti.

Što si našao pravu mjeru između nebeskog i zemaljskog i što si se za oboje borio i boriš.

Što si za svakog imao lijepu riječ i razumjevanje, i za djecu i za sijede glave. Evo samo jedan dan posvjedoči ovo. Sa svih strana od znanih i neznanih, od Kliničkog centra, do nepregledne kolone ljudi koji čekaju da Ti se poklone, do Tvoje braće u Hristu, do časnih otaca, do poruka koje kao da su pisali naši najbolji pisci. A nijesu, pisao ih je običan narod, ali nadahnut ljubavlju. I zato svaka poruka pokreće lavinu sjećanja i osjećanja.

Što si učinio da Titograd postade mjesto hodočašća.

Što si nam osvijetlio put kojim treba da idemo i što si nam ostavio u amanet što nam je činiti.

Što si mi pomogao da zavolim Crnu Goru, kao nikad prije.

Što si svojim prisustvom uljepšao naše Litije u Kutima, gdje si znao do dugo da ostaneš i zapjevaš sa narodom.

Što mogu pred svaki put za Norvešku da sjedim u hladu hrastova na Bunovicima i da napunim baterije, što mogu da prisustvujem najdivnijoj večernjoj službi gdje dvije monahinje poju dok napolju pada mrak i gdje samo poneki cvrčak remeti blagost koja dominira. Gdje sam nekad išao samo jednom godišnje jer Crkva bješe zatvorena kao i mnoge druge. Ali se još uvijek sjećam ushićenja kad  bi me kao dijete budili u 4 ujutru da se krene na Bunovice za Petkovdan. Valjda se zbog toga opet vraćam gore. A Crkva me čeka otvorenih vrata.

Što sam imao priliku da živim pored nekog ko je ravan sv Petru Cetinjskom i Velikom Njegošu, pored kojih sad sjedi i bdi nad nama.

Hvala Ti dragi Vladiko. Počivaj u miru. Odmori se od nas, ali molim Te nemoj nas zaboraviti.

Pročitajte JOŠ:

https://www.in4s.net/svetionik-i-sidro-jedro-i-pramac-bio-je-crnoj-gori-svanuce-i-spasenje-ostace-nada/