IN4S

IN4S portal

Jedanaest godina od odlaska nobelovca Gabrijela Garsije Markesa: Tanka je linija koja razdvaja grijeh pisca i čitaoca

1 min read
Markesova "Samoća" jeste freska ljudske časti, straha, krivice, ludila, ljubavi, ali i "živa priča" koja nam govori i o samom piscu, možda baš ponajviše u trenutku opraštanja od Pukovnika.

Gabrijel Garsija Markes

Nije lako napisati dobar roman, stvoriti sopstveni svijet, ostaviti za sobom junake čije se sudbine na poseban način prate, pamte i prepričavaju. Gotovo da je neopisiva piščeva “stvaralačka groznica”. Teško se zaboravljaju precrtane i sve prepravljene rečenice, izmijenjeni čitavi pasusi, odstranjena poglavlja. Ne zaboravlja se ni strpljivo čekanje plodnih trenutaka. Kada stvaralački trenuci stignu, riječi se nižu kao biseri na ogrlici. Ideje se roje, rešenja stižu niotkuda.

Piščevo nadahnuće krupnja do rasprsnuća, oči “grabe” ka neispisanoj bjelini, najveće tajne pripovijedanja samootkrivaju se, pisac i njegovi junaci posmatraju manje-više isti svijet. Onda, čarolija kao da nestane! Dođe čas opraštanja. Nerijetko, pisci postaju ubice! Nimalo se ne razlikuju od antičkog proroka koji žrtvuje jagnje da bi “čitao” njegovu utrobu.

Gabrijel Garsija Markes, autor kultnog romana “Sto godina samoće”, pisac “koji je oblikovao ne samo našu stvarnost, nego i naš san”, i sam je ubica. Jer, u romanu kojim je završio potragu za književnom večnošću, i posle koga su kovanice “magijski realizam” i “fantastična književnost” utemeljene u tumačenju proznih rukopisa, u romanu u kome su likovi mnogo više od običnih karaktera – “simbol su religija, naroda, samih kontinenata” – Markes je “digao ruku” na Pukovnika! I to baš u trenutku kada je Pukovnik uspio da nam ispriča “svoju verziju bajke”.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Naravno, još uvek smo fascinirani Markesovom “Samoćom”, pričom o usponu i padu Makonda i njegove najuglednije porodice, pa neka je prošlo i nekoliko decenija. I, ne pamtimo samo Makondo, već i najubedljivije biografije protagonista romana, čitavu čarobnu atmosferu koja “slika” rukopis, intrigira pažnju i, dan-danas, duhovno najradoznalije čitalačke publike. Markesova “Samoća” jeste freska ljudske časti, straha, krivice, ludila, ljubavi, ali i “živa priča” koja nam govori i o samom piscu, možda baš ponajviše u trenutku opraštanja od Pukovnika.

Još ako pridodamo i istinu da Gabrijel Garsija Markes ni u jednom drugom svom romanu nije toliko vešto izjednačio književnost i život, onda na njegov rastanak sa Pukovnikom gledamo još podozrivije! Markes, duhovni genije, te trenutke opisuje ovim riječima: “Vi upravljate likovima, ali i oni upravljaju vama. Neki odbijaju da umru. Neke je teško ubiti. Pukovnik u ‘Samoći’ predstavlja sve ono što mrzim, ali dolazi iz moje utrobe i mnogo mene ima u njemu – mnogo toga što bih hteo da iskorenim u sebi. Zaista sam patio kad sam morao da ga ubijem. Boli to, čak i kad se ubija najgori dio svog bića. Tehnički, morao sam ga se riješiti. Jednoga dana prevagne moj osećaj za stil. Volim veličanstvene završetke poglavlja, pa sam odredio gde i kako da ga ubijem.”

Tu se dirljiva priča o Pukovniku, dobrom čovjeku kome se dešavaju čudne stvari i koji se teško suočava sa svijetom gdje haos i okrutnost tek tako lako ruše sve dotad priznate vrijednosti, završava, a da je časna “starina” nemoćna! I posle toliko godina, kao da čujemo Pukovnika: “Ne sudite piscu! Iako me je ubio, zahvalan sam mu. Živim u ‘Samoći’, u atmosferi Makonda. Dovoljno za dva, a ne jedan život.

Kada je tako, nemamo kud: opraštamo piscu i mi čitaoci, pa neka je u pitanju, kako bi rekli pravnici, ubistvo s predumišljajem! I to sve u ime veličanstvenog završetka poglavlja “Samoće”. Uostalom, tanka je linija koja razdvaja greh pisca i čitaoca, zar ne? I ne brinimo previše: o Pukovniku će uvijek imati ko da piše!

Izvor: Novosti

Podjelite tekst putem:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *