Izložba fotografija „Omaž – Amfilohije Radović, ličnost i delo – Vaskrs svetinja“ autora Zorana Jovanovića od 18. novembra u KCNS
1 min read
mitropolit Amfilohije
Izložba fotografija „Omaž – Amfilohije Radović, ličnost i delo – Vaskrs svetinja“ autora Zorana Jovanovića, uz propisane mere zaštite moći će da se pogleda od 18. do 23. novembra u klubu „Tribina mladih“ Kulturnog centra Novog Sada.
Gojko Raičević: Đed je svoj mir odavno i zaslužio i našao
Je li mrtav neko za kim je ostala čvrsta vjera, živo srpstvo, slobodna Crna Gora, krst koji je lako ponijeti i raspeće s kojeg pjevaju raspeti?
Nije, dabome da nije, naš Đed je danas življi nego što je za zemnoga života bio, jer što su tada bile njegove stope – danas i dovijeka je srpski trag vječnosti! Što je bio njegov glas, danas i dovijeka je zakletva svakog od nas! Što je bio njegov pogled, danas i dovijeka su vidici vascijelog srpstva, ponositog i nebeskog, jer da se nigdje na zemlji ne začuje glas Srbinov – nebesa će glasno grmjeti njime!
No, ono što nam je za vladikom ostalo kao zavjet, kao pričešće svakog živog, umrlog i još nerođenog Srbina, jeste obaveza da obnovimo lovćensku svetinju, Njegoševu kapelu – da zacijelimo Đedovu živu ranu, ranu Crne Gore i Srbije!
Nije to mitropolit želio u inat, nije to uprkos ovima što se zaklinju Meštrovićevim mauzolejem, svakako nije nekakva osveta pobjednika, kako dušmani vele, već ključaonica vjekova prošlih za vjekove buduće.
Naša je obaveza i ispunićemo je, ne Đedu, već prađedovima i praunucima, jer kapela lovćenska nije bila tek grob Njegošev nego grudobran i gromobran vascijele Crne Gore i raspetoga srpstva!
Đed je svoj mir odavno i zaslužio i našao. Nama je ostavio da mi nas zaslužimo, a kako drugačije do obnovom kapele na Lovćenu – grobnice Njegoševe i kolijevke naše!
Predrag Savić: Ponovo su izgrađeni putevi do svetinja da se narod Bogu moli
U poslednjim decenijama prošlog veka bilo je mučno i tužno na snimcima majstora fotografije Zorana Jovanovića Mačka gledati gomile kamenja na ruševinama manastira, zapustela sveta zdanja, crkve bez krovova i zvonika, i to širom Crne Gore. Do brojnih crkvišta i manastirišta bio je pravi podvig stići, probiti se kroz šikaru, kretati se kozjim stazama i izbegavati zveri i poskoke.
Bila je to bruka i sramota Crne Gore da u zadužbini Jelene Balšić, tvorca epistolarne književnosti na ovim prostorima, čuvaju stoku, da od polusrušenog manastirskog zdanja u Vranjini prave tor za ovce, da se zmije legu na mestu gde je Sveti Petar Cetinjski pisao čuvenu stegu. Bilo je to sramotno gledati, jer to je značilo i nepoštovanje tradicije, vere i ktitora srpskih i crnogorskih vladara, vlastelina, crkvenih velikodostojnika, monaha i na kraju celog naroda! Zdanja pravljena da pokažu moć i duhovno bogastvo, da budu molitvena i adminstrativna središta, grobna počivališta vladara, vlastele i crkvenih velikodostojnika, ali i da budu prve škole, prve štamparije, narodna zborišta, uz pomoć vekovnih zavojevača, osvajača i komunističkih vlasti, pritom i dejstvom zuba vremena, pretvorena su u rugla i sramotu.
Ali uz Božju pomoć i s blagoslovom Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita crnogorsko-primorskog, monaštvo, sveštenstvo i verni narod u vremenu našem krenuo je da obnavlja zapuštena svetilišta, da polaže kamen po kamen, ciglu po ciglu, da sebe u svetinje ugrađuje. A te njihove početne napore ovekovečio je kroz objektiv svojih aparata Zoran Jovanović. Izgledalo je to kao Sizifov posao. Niko nije verovao da monah Sava u ruševinama manastira Podmaine može da odloži i sopstvenu smrt i da zarad obnove svetinje ustane sa samrtne postelje i premeće kamnje duplo teže od njega samog. Niko nije verovao pa ni mitropolit Amfilohije da monah Dimitrije Blagojević može opstati među ljutim poskocima u ruševinama manastira Stanjevića. I Sava i Dimitrije utkali su svoje živote u obnovu svetinja. Sledeći njihove svete primere, njihove poslove nastavili su drugi.
A onda se najmanje 700 puta na 700 mesta na crnogorskim brdima, u primorskim mestima, gradovima i selima, čula poruka otprilike sledeće sadržine: „Obnavljajući i gradeći svoje svetinje, gradimo i obnavljamo sebe i pišemo nove stranice istorije za buduća pokoljenja. Sledimo primer blagorodnih dinastija, vladara, svetitelja i drugih ktitora i dobrotvora koji su nam ostavili mnoge crkve, manastire, škole…“
I tako se dogodilo veliko čudo – obnovljeno i izgrađeno je čak 700 hramova. Deo tog podviga nad podvizima opet je zabeležio Zoran Jovanović Mačak i te fotografije danas sa ponosom promatramo. Naravno, ovoga puta zabeležio je ne samo novi sjaj svetinja, već i obnovu liturgijskog života u njima. Obnovljeni hramovi ojačali su veze sa verujućim narodom, jer iz njih se opet nadaleko čuju crkvena zvona, koja najavljuju bogosluženja, krštenja, venčanja… Ponovo su izgrađeni putevi do svetinja da se narod Bogu moli i čista srca zadobija. Ovi hramovi i bogosluženja u njima postali su neiscprni izvor blagodati Božje, izvor iz kojeg se duše vernika hrane, poje, čiste, snaže, isceljuju, osvećuju i sjedinjuju s Bogom.
Završavajući ovaj kratak osvrt koji bi trebao da posvedoči o neizmernoj dokumentarnoj, istorijskoj i duhovnoj vrednosti onoga što je Zoran Jovanović u svojim svetlopisima prikazao, a to je svojevrsni Vaskrs svetinja, kroz glavu mi prolaze reči koje sam pročitao na sajtu srpskog manastira Lepavine, koje poručuju:
„Na našoj grešnoj zemlji sveti hram je jedino mesto gde mi mirjani bar na neko vreme možemo da se oslobodimo svakodnevnih stresova i nevolja, kao i da očistimo dušu od prljavštine koju nam donosi život. Hram je praslika Neba na zemlji, jer s nama u hramu služe nevidljive sile. Crkva je Dom Božji u kome nevidljivo stanuje sami Bog!“
Zoran Jovanović Mačak rođen je 1962. godine u Pančevu. Profesionalno se bavi fotografijom od 1981. Status slobodnog fotografa mu je omogućio da raširi saradnju sa mnogim dnevnim i ilustrovanim listovima širom Jugoslavije, u kojima objavljuje atraktivne reportažne fotografije.
Od 1982. do 1993. bio je stalni saradnik lista Pančevac. Značajan period je proveo radeći na filmu, gde stiče raskošno iskustvo kao filmski fotograf. Upravo ovaj deo karijere i fantastični snimci koje je „uhvatio“ i ovekovečio otvorili su mu vrata svetskih novinskih agencija Reuters, Ap i Sigma. Stalni je saradnik dečje fondacije Unicef. 0d 1994. godine je zaposlen u najtiražnijem dnevnom listu Večernje novosti u kojem i danas radi kao fotograf-reporter.
Član je profesionalnih udruženja: UNS, NUNS i umetničkog udruženja ULUPUDS (Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije) i UFTUSS (Udruženje filmskih i tv-umetničkih saradnika Srbije).
Dobitnik je značajnih nagrada za fotografiju u novinarstvu, kako domaćih tako i internacionalnih.
Izvor: Kulturni centar Novi Sad
Sve je ovo lijepo i od iskrednih ljudi pokrenuto,i to se treba poštovati.Poznavajući nas i sebe lično imam neku što kažu ovi Njemc ovdje suspekt da se brzo ne zaborvimo takva nam je narav,koja nas je dovela do svega ovoga,naravno kada se sve ružno zaborvi ovo ostaje lijepo i samo tako,ali do ovoga doći bilo je teško i žrtva je bila isplatvia ali i velika.Hvala Bogu nije bilo ljudskih žrtava u svom tom periodu Njegovg uprvljanja Mitropolijom ali je li mu bilo teško jete i to dobro.Samo do sticanja nazovi nezavisnoti bilo je preko vrebalnih napada i na Njega i sveštenstvo na stotine puta,a posle toga sve do danas preko hiljadu,sve je to Radio Svetigora bilježila,ima to ko ima vremena da lijepo dokumentuje,jednako kao i ovu obnovu.
Kako je ona tekla to je posebna priča,naravno sve s mukom tako je uvjek bilo kod gradnje i podizanja hramova ,bilo je više čaša žuči nego meda, ali samo NJgovom snagom kao čovjek duhovnika narodnog tribuna i na kraju kao našeg MITROPOLITA to je bilo moguće.
Koja sva pitanja su mu se postvljala i ko i zašto,a i sama je govrio nudili mu negdje mislim u Zeti da pristupi u valadjuću stranku ,ali ne iz zafrkncije nego ozbinjno,pa do zadnjeg slučaja i gluposti ovozenaljskih gmizavaca novinara i slikara kod glasanja,okreni se ovamo je aparat ili kamera,šat će biti sjuta,Bože oprosti nama grešnijem gluposti naše,koje su ponekda bile teže od strijela protivnika.
Biće vremna i vremna i papira dase opiše Njegovo djelo koje svi vidimo a kojega svjesni nijesmo.Onog dana kad se upokoji prisjetih se svog boravak u manstrir na Cenjtinje maja 1991 godine,gleda me i pti a što bi ti popi,ja onako ne znam što da odgovrim kafu ne ide da se meni kuva ili čaj a da neću ništa ne ide, kažem jednu vodu, donosi je ON i stvlja na sto,ON donosi mene vodu,sjetih se toga onog jutra kada javiše da je umro ,pa pomislih nikad veći nije služio manjega u taj manstir,neka mu je vjčna slava i haval za sve što je uradio,ako ga budemo dostoni vrijeme pred nama će to pkazati,dostoni ga sigurno nijesmo ali da ga ne obrukamo ,ne Njega nego nas!