Izgnanik

Piše: Bulatović I. Bogić

Biti izgnan. Biti prognan. Izgnanstvom ući ravno u Mit o prognanima, izgnanima, proskribovanima, prokazanima, žigosanima i zabranjenima… Jer koji god je rekao Istinu, nije mogao više prebivati u mjestu koje Istinu je čulo. Koji god da je progledao, nije više mogao ostati u pejzažu koji sam sebi postao je neizdrživo ružan odraz.
Izgnanik, to ne može biti bilo ko. On mora biti veći, snažniji i opasniji od svake moći koju čovjeku može ponuditi jedna sirota tehnokratska civilizacija na umoru, a samo dostojan Moći kojoj je sasvim dovoljna jedna kompletna Glava, „samo“ jedna Dovršena Ličnost.
Biti prognan i izgnan, biti zabranjen, azilant, iz daljine gledati sebe, sa distance o sebi govoriti, iz prikrajka sebe živjeti, to može samo Pjesnik koji je jezik jednog naroda ponio sa sobom. To može samo onaj čiji jezik se sa ushićenjem očekuje u otadžbini.
„…Love,
a ulovljeni.
S večeri, tugo,
Ko kome plen?…“
Gone, a izgagnani. Gone oni koji zaboravljaju da izgnani davno smo „za vrata čudestvah“ i da izgona više(g) ne može ni biti. Izgnanik se ne može prognati. Onaj koji zna šta je to prvo Izgnanstvo, više nijednu otadžbinu neće i ne može doživjeti kao svoj dom i azil iz koga već nije protjeran.
A šta gonitelji misle?! To pitanje je zanimljivije, iako sami po sebi oni nemaju što zanimljivo ponuditi. Oni misle da obezbijedili su jedan posve sigurn mrak kao što mislio vremešni je, iskusni Ljubomorni Estramadurac, negda, u Sevilji. Oni misle da obezbijedili su jedan siguran mrak za jednu mladu, žilavu ljubavnicu koja zadovoljava samo njihov pol. Da osigurali, utvrdili su jedan sirovi, seksualni nagon za vladanjem. Da sačuvali su je samo za surogate sebe u poniznom položaju, sa perverznim vezivanjem očiju i sputanošću na koljenima.
Ali ona im se ipak ne da! Ona sanja jednog Pjesnika, jednog princa, jednog pravog ljubavnika čija „gondola prosta“ njoj može biti galija moćna i čije tek dvije ruke mogu je podsjećati na zagrljaj svih mužjaka upregnutih u taj put kroz talase.

Sanjaće to jedro ogromno ko plećke njegove koje pokriva bijela košulja koja dogovara se sa vjetrovima.
Sanja Pjesnika sa očima i očnjacima Vuka, sa nježnošću Košute i sa glasom Redova, i sa stasom Djevojke, i sa snagom Vjetrova. Sanja Pjesnika u kom pomirila se nježnost sa krvolokom, da Srna vratila se Raju i da nema više Izgnanastva. A gonitelji da postide se svoga klonuća. Da nemoćno se ižive nad onom koja Srce već poklonila je drugom. Da udaraju udovima svojim o kamen. Da cjelivaju praznu putenost, mrtvom požudom nekrofila.