Izborna priča

Piše: Milija Pajković

Najprije, u ovo tužno i ružno vrijeme kad je namjerno trovanje čovječanstva od strane grupe ludaka koji bi da potpuno zavladaju svijetom, našim životima i našim sudbinama, upravo kao u naučno-fantastičnim filmovima, uzelo svoj danak i još prijeti vrebajući iza svakog ćoška, kad rat dahće za vrat kao bijesni pas, kad ono što je neprirodno i bogohulno mnogi hoće da nametnu kao da je prirodno i Bogom dano, izbori ma koje vrste, sa svim svojim strankama, njihovim čelnicima, uz časne izuzetke koji, na svu sreću, postoje, preuzimaju ulogu komičnih filmova, serija, burleski, uz vesela okupljanja van, u prostorijama, u salama, uz šetnje ulicama i podsjećaju umnogome na posleratne seoske priredbe i kružoke za opismenjivanje, s tim da su te sad već davne predstave imale daleko ljepšu crtu, sa određenom mjerom naivnosti, pune ushićenosti, skoro dječačkog oduševljenja prema umjetnosti.

U ovim novim izbornim trkama nema previše umjetnosti, uprkos pokušajima korišćenja pojedinih sredstava koja joj, uopšte uzev, i pripadaju. Međutim, mora se priznati da je šale i humora na pretek, a s obzirom na to da je smijeh jedna vrsta lijeka, eto nam i prave apoteke. Posebna je šala kad neko ko je dio vlasti priča o tome što se zbivalo kao da i nije učestvovao u njoj i u svemu tome – manir naučen od starih komunističkih jurišnika, koji još po zemlji hode, jer kad slušamo njihova sjećanja izgovorena u raznim televizijskim emisijama ili napisana u posebnim napisima, pored brojnih neistina i hvalisanja,  tako napadaju, a i tako pričaju o tom vremenu kao da su tada bili negdje daleko, recimo, na putovanju po Mliječnom putu.

Često održavanje izbora podržali bi zdušno svi oni koji su naučili da svoje glasove prodaju, a njih je, bogami, podosta. U početku su cijene njihovog glasa bile niske, bilo je slučajeva da se, prodaju, čak, za litar ,,brlje“, nekoliko piva, za flašu-dvije ulja, za nešto šećera, za pola džaka brašna iz ratnih rezervi, za par opanaka. Međutim, nekakvim poboljšanjem načina života porasli su im i apetiti, pa je robna prodaja glasa zamijenjena novčanom, a ona se, od izbora do izbora i povećavala, tako da je to sad prava privredna djelatnost. Čestim izborima ne bi bilo nezaposlenosti o kojoj sve partije  naveliko  bruje, zaboravljajući da bi se vraćanjem suvišnog stanovništva u gradovima na selo, onamo odakle su i pristigli, otvorila novo-stara brojna radna mjesta – okopavanje vrtova, kosidba, plastidba, sijanje kukuruza, krompira, pšenice, ovsa, heljde, ječma, muža, sirenje, čobanstvo…

Tako bi se i ukinula socijalna primanja, ostala bi samo za one koji su radno nesposobni, a njih je veoma malo, a bio bi i smanjen broj onih čobana koji su pokupovali fakultetske diplome u raznim mjestima i selima, jer bi se vratili svojem prvobitnom zanimanju, čobanstvu, uz obaveznu opasku da je biti pravi čobanin časno i pošteno zanimanje, a i zdravo, a biti čobanin s lažnom diplomom, a ne raditi svoj pravi posao je nezdravo, ali ne za njega, nego za naše društvo.

Učestanim izborima znatno bi bila smanjena gledanost ,,Zadruge“, ,,Parova“, turskih, indijskih i španskih televizijskih serija, jer bi svi oni koji su na njih navikli mogli da ih se ražele gledajući i slušajući sve ono što se većinom dešava tokom raznih predizbornih bitaka i bojeva.

Učestanost izbora bi natjerala one koje su na vlasti da sprovedu u djelo i ponešto od onog što su i obećavali, pa bi tako brže dolazili do asfalta, do ulične rasvjete, ponekog radnog mjesta, vodovoda i ostalih, inače, uobičajenih olakšica za život u jednoj zemlji, u jednoj varoši sa njenim okruženjem.

Česti izbori, naročito oni na republičkom nivou,  uticali bi i na turizam, a samim tim i na avio-saobraćaj, jer bi za spas svoje partije mnogi dolazili i iz inostranstva.

Ovakvim izborima niko na vlasti ne bi mogao da pusti korijene koje bi poslije bilo skoro nemoguće počupati, jer bi udovoljavali narodnoj volji znatno više, prevashodno zbog saznanja da ako ne rade kako treba, neko drugi čeka na red da zajaše na grbaču naroda.

Pored toga, česti izbori uticali bi na to da ne bi imali više vremena da bistrimo svjetsku politiku, da zabadamo nos onamo gdje nam nije mjesto, ne bi bilo vremena za džabaljebarenje i počeli bi, konačno, da shvatamo da sami možemo sebe da prehranimo i to isključivo svojim radom, koristeći sve ovo što nam je dobri Bog u izobilju darivao.

A za kraj jedna pričica za koju će te sigurno reći ,,e pa to se desilo baš kod nas“, a koju sam ranije  napisao, jer se, ipak, nije desila kod vas, a nadam se da mi nećete zamjeriti! Evo je, naravno, u skraćenom obliku.

U jednoj varoši živio je jedan mladi ljekar ( izabrao sam da bude to zanimanje, ali je moglo da bude i neko drugo, ali, takođe, od posebne važnosti ). Bio je neoženjen, možda na pragu da upozna zanimljivu udavaču iz dobre kuće. Bio je jedinac,  imao je majku, otac mu je davno preminuo, a ona je bila na onoj granici srednjeg i starijeg doba, još pokretna,  razumna i sposobna da sama o sebi vodi računa, što je bilo od posebne važnosti, jer nije htjela nikako da se spusti iz svojeg sela u varoš kod sina. Čak je i držala nekoliko kokošaka, kozu i svinju.

Ljekar je bio duša od čovjeka – činio je dobro svakome, pisao recepte, davao bolovanja šakom i kapom. Nije mu bilo teško da po svakom vremenu stigne i u planinska sela da bi pomogao nekom starcu, nekoj starici, a dešavalo se da porodi neku trudnicu, pa da se poslije i okumi s tom porodicom. Posebna velika dobročinstva činio je svojim suseljanima. Izgledalo je da ga narod zbog svega toga i njegove nepokvarenosti naprosto obožava.

Uoče to neki mjesni političari i nekako ga, doduše na jedvite jade, ubijede da ga stave na čelo svoje izborne liste. Koga je god sreo uoči izbora  svako mu je govorio da će za njega glasati i za nikog drugog, iako on nije nikog za to ni pitao.

Prođu izbori, a svi, a naročito oni iz njegovog sela, pravac kod njega u ordinaciju – te treba mi ovo, treba mi ono, a ja sam, jadan, dobri moj doco, glasao za tebe, a za koga ću drugog? I tako svi redom, sa istom pričom. A dobri doco svima izađe u susret, kao što je činio i ranije.

Jedne nedjelje u seoskoj krčmi, koja je bila puna puncijata i to sve onih koji su dolazili kod njega, odjednom ustane ljekar  s čašicom rakije u ruci i vikne krčmaru:

– Donesi der svima piće.

Seljaci udare gromak aplauz.

Kad je krčmar podijelio piće, ljekar pojača glas:

– Dobro me čujte, svima ću i dalje da pomažem, bez sjekiracije, ali da znate ovo – u ovom našem selu dobio sam samo jedan glas, glas od moje majke…

Pročitajte JOŠ:

Tako je počinjao rat