Izbliza o dalekom: Podgorički pokolj 1874.

Piše: Perivoje Popović

U godini na izmaku imali smo brojna jubilarna sjećanja na značajne istorijske i duhovne trenutke naše prošlosti pa, poštovani čitoci, dozvolite mojoj skromnosti, da sa aspekta književnika i književnog kritičara-istraživača, ali i potomka-srodnika pominjanih ličnosti apsolutno dobronamjerno prokomentarišem, bolje da se kaže, da savremenim poimanjem istorijskog sobitija protolkujem jedan dio napora kod osvjetljavanja i osijanja teške prošlosti (a bogme i sadašnjosti i neizvjesne budućnosti) srpskog naroda u cjelini, a posebno u Crnoj Gori i Hercegovini.

Herceg-zemlju,
Zemlju Srpsku,
Sve i da je veća,
Neće bez nas ogrijati sreća!

Crnu Goru,
Lovćen Goru Čarnu,
Ljubim, molim,
Pa i da je manja,
Nema nama
Bez vas opstajanja!

(Perivoje Popović: Riječ, Srpska)

Dakle, mimo svake kurtoazije, i praznih lijepih riječi, u izuzetno značajnom i naglašeno vrijednom Zborniku-antlogiji sa temom „Hercegovački ustanak 1875-1878“, (SPKD Prosvjeta, Gacko, 2O16) objavljen je i tekst meni izuzetno drgog i cijenjenog naučnika (posredno je znalački i odgovorno recenzirao i jedan moj skromni rad; lično se ne poznajemo) Momčila Golijanina pod naslovom „Hercegovački ustanci u djelu Rista Prorokovića“. Tu se na str. 346, uz pozivanje na Prorokovićevog savremenika prof. Danila Tunguza Perovića tumači i događaj poznat kao (citiram) „Podgorički pokolj (kada je Pero Drekalović Ivanović ubio Jusuf-agu Krnjića Mučinu zbog uvrede koju je ovaj nanio Marku Miljanovu, a Turci za osvetu pobili 15 Podgoričana…)“.

Podgorički pokolj je izuzetno ozbiljna tema po sebi i mi ovdje nemamo namjeru da se njime bavimo u tom smislu, već samo da ukažemo na nepreciznosti koje ovaj stav preuzet od inače (uz sve poštovanje njegovih sjeni; bio je u određenom trenutku i korektan sagovornik mog oca Radomira), površnog i olakog tumača ozbiljnih događaja, prof. D. Tunguza, što se neki put i u njegovom dobu donekle i moglo razumjeti, ali u našem vremenu moguće su zabune i nesporazumi i kod upućenih i dobronamjernih, ali osobito kod „upućenih“ i zlonamjernih. No i to je opet neka druga priča – ovdje je bitno sljedeće:

Mladi (17-god.) zatočnik koji je ubio podgoričkog zabita Krnjića 1874. god. je Pero Ivanov Popović u širem rodoslovnom smislu Drekalović (u literaturi se pojavljuje metonimijski kao „drugi Obilić“) i jeste bliski rođak Vojvode Marka Miljanova Popovića – razumije se, prezimena u dnevnoj komunikciji tada funkcionišu nešto drugačije nego danas, ali već su bila „u službenoj upotrebi“. (Poznato je, naravno, da u Kučima postoji zaseban mnogobrojni ugledni rod koji nosi prezime Ivanović, pripadaju kučkim Drekalovićima, ali su, kao što smo rekli posebno veliko bratstvo i u brojnosti i u istorijskom smislu… Stožeri plemena – Starokuči Mrnjavčevići ne pominju se u datom kontekstu, te nam se ne može dati prigovor da smo ih neopravdano zaboravili.)

Jusuf-beg, Juso Mučin Krnjić (1811-1874), podgorički zabit (komandant, zapovjednik, načelnik, u današnjem imenovanju) je bio poturčeni Arbanas, od bratstva Krnjića iz plemena Gruda. Nekada puki siromašak, u dobrim poslovnim (danas bi to bio dobar biznis) odnosima sa Cetinjem i Medunom, pošto se kroz trgovinu silno obogatio, ojačao i postao i politički nesrazmjerno moćan (i danas je tako, zar ne) „na sobet je pozvo vjeru pravu, pa bezbrojno blago obećava ko Markovu donese mu (nekad „prijateljsku“ srpsku – P. P.) glavu“.

Dakle on nije bio samo aga, već beg. Aga je u 19. vijeku bio pojam oslovljavanja bilo kojeg viđenijeg Turčina, pogotovu kad mu se obraća srpska raja, dok je beg visoki vojni čin: bej, gospodin, gospodar, zapovjednik, značajno samostalan u odlučivanju na području kojim je upravljao.

Jusufov otac zvao se Muča. Beg je bio mučan (nalik Bećir-begu Osmanagiću) podgoričkoj, brdskoj i crnogorskoj raji, ali nije nikada nosio prezime Mučina.

Poslije niza političkih nesporazuma i „divljanja“ Jusuf-bega, naravno podrazumijevalo je to i lične i nacionalno inkorporirane uvrede, vojvoda Marko Miljanov Popović je sam ušao u tursku Podgoricu i pozvao Jusa na megdan, dvoboj… Juso u tom trenu, kako je rekla Jusovica, „nije bio na dvoru“!? (Vidi već citiranu poemu „Marko Miljanov“, autora profesora, romanopisca, istorika i pjesnika Trifuna Đukića).

Ubrzo je podgorički zabit raspisao potjernicu i bogatu nagradu za glavu Vojvode Marka – živa ili mrtva. Ova tzv. personalna događanja samo su neposredan povod – ubistvo Jusa Mučina je čisto politički čin sa ciljem da se Podgorica oslobodi i otvori široka vrata povratku slobode i pravde i za naš narod; to će kasnija vremena djelimično da potvrde, ali do toga u potpunosti i neminovnoj pravednosti još ni danas nije došlo. (Aktuelno bi junački podvig i smrt Pera Ivanova Popovića bili euro-atlanski okarakterisani kao terorizam, iako „zlo činiti ko se od zla brani, tu zločinstva nema nikakvoga“ (Njegoš), iako Turci ni tada nijesu bili u turističkoj posjeti srpskim zemljama – Narod!)

Kod teze Podgorički pokolj prof. Tunguz govori da su „Turci za osvetu pobili 15 Podgoričana“!? Broj je, neposredno, u desetinama veći. Bio je to višednevni pokolj ne samo u Podgorici, već i u Zeti – naročito, ali i u okolnim Brdima. (Časno narodno sjećanje kazuje da Perova sestra, iako saradnica u teškom činu, nije imala posljedica – poštovan je integritet nezaštićene ženske osobe makar koliko da je sve bilo žestoko i kako već biva u takvim okolnostima.) Intervenisala je evropska javnost(!) – posljedice su poznate, istorija je ponovo uzela svoj dio grijeha i (ne)odgovornosti.

Svaka sličnost sa nekim današnjim režimima i „režijama“ je slučajna. Istina neki umni ljudi kažu da slučajnosti ne postoje. Možda, onako je kako dadoše Bog i ljudi, što bi Knjiga rekla.

Podgorica, o Mitrovudne 2016. LJ. G.