Ivo Andrić: Kad Crnogorac zagusla o Kosovu

Odlomak iz romana ,,Na Drini ćuprija“:

,,U jednoj prostranoj i suvoj pojati gori vatra na sredini, upravo dogorijeva, jer je od nje ostala samo još žerava koja tinja u polumračnoj prostoriji. Cio prostor je ispunjen dimom i kiselastim teškim zadahom mokrog odijela i opanaka i isparavanjem tridesetak ljudskih tjelesa. Sve su to kulučari, seljaci iz okoline, hrišćanska, kmetovska sirotinja. Svi su kaljavi, pokisli, premreni i brižni.

Suše obojke pored vatre, prepliću opanke, ili prosto gledaju u žeravicu. Među njima se odnekud našao neki Crnogorac, uhvatili ga sejmeni na drumu, pa kuluči već nekoliko dana, iako neprestano svima priča i dokazuje kako je njemu vrlo mučno i neprilično i kako mu obraz ne podnosi ovo argatovanje.

Sada je oko njega okupljen najveći broj budnih seljaka, naročito mlađih. Iz dubokog džepa svog sivog gunja, Crnogorac izvlači gusle, neugledne i male kao podlanica, i kratko gudalo. Jedan od seljaka izlazi pred pojatu da čuva stražu, da ne naiđe ko od Turaka. Svi gledaju u Crnogorca kao da ga sad prvi put vide i u gusle koje iščezavaju u njegovim velikim šakama.

Crnogorac se savija; gusle su mu u krilu, a glavu od gusala pritište bradom, maže strunu smolom i huče u gudalo; sve je vlažno i odvuglo. I dok obavlja sve te sitne radnje, samosvjesno i mirno kao da je sam na svijetu, oni ga netremice gledaju.

Najposle jekne prvi zvuk, rezak i neravan. Uzbuđenje raste. A Crnogorac podešava i počinje kroz nos da pušta glas i da njime dopunjava zvuk gusala. Sve se slaže i sve nagovještava čudnu priču.

U jednom trenutku, Crnogorac, pošto je kako-tako uskladio svoj glas sa guslama, zabaci odjednom glavu silovito i ponosno, da mu iskoči jabučica na mršavom vratu i bljesnu oštar profil pri svetlosti, i pusti prigušen i otegnut zvuk: „Aaaa – aaaaaaa!“ i odmah nastavi razgovjetno i kliktavo:

Pije vino srpski car Stevane u Prizrenu mjestu pitomome, do njega su starci patrijari. Četiri su starca patrijara i do njih je do deset vladika i dvadeset učtugli vezira i po redu srpski gospodari. Vino služi provizur Mijajlo, a svijetli sestra Kandosija sa njedara dragijem kamenjem…

Seljaci se sve sviše zbijaju oko gusala, ali bez najamnjeg šuma; dah im se ne čuje. Svi trepću očima, udivljeni i zablješteni. Trnci prolaze uz leđa, kičme se ispravljaju, grudi nadimaju, oči sjaju, prsti se na rukama šire i grče, i mišići na vilicama stežu.

Crnogorac veze i kiti sve brže i brže, sve ljepše i smelije, a mokri i rasanjeni kulučari, zaneseni i neosteljivi za sve ostalo, prate pejsmu kao sopstvenu, ljepšu i svijetliju sudbinu.“

Pročitajte još:

Andrić: Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja nad njim