Ivašov za IN4S: Milo je na koljenima klečao pred Medlin Olbrajt

“Imao sam prilike da čujem tonski zapis razgovora Mila Đukanovića sa Medlin Olbrajt. Ja recimo nikome ne bih dozvolio da mi se tako obraća. On je skoro na koljenima klečao pred tom strašnom ženom i molio za oprost. On se u tim razgovorima zaista nije držao kao muškarac“, izjavio je u ekskluzivnom intervjuu za portal IN4S general pukovnik Leonid Ivašov.

Govoreći o NATO agresiji na SRJ, general Ivašov je dodao sledeće: “Ja sam od naše obavještajne službe dobio informaciju da se sprema kopnena intervencija, jer vazdušni udari nijesu postigli zadovoljavajući uspjeh. Interesantno je da nijedna od kopnenih vojski evropskih zemalja nije željela da u ovu operaciju ide u prvom ešalonu. Zbog toga možemo reći da je SRJ suštinski bila vojni pobjednik rata.“

Od 1996. do 2001. general Ivašov bio je načelnik Uprave za za spoljne poslove u Ministarstvu odbrane Ruske Federacije. U ekskluzivnom razgovoru vođenom u Moskvi, našem saradniku Igoru Damjanoviću, Leonid Ivašov je govorio o NATO agresiji na SRJ, petom oktobru, Slobodanu Miloševiću, geopoličkoj situaciji u svijetu, Ukrajini, odnosima Rusije i Turske, mogućem ulasku Crne Gore u NATO. 

• Navršilo se 16 godina od prevrata u Beogradu. Po vašem mišljenju, da li je obojena revolucija od 5. oktobra donijela nešto dobro srpskom narodu?

Sve revolucije koje organizuju Amerikanci imaju suštinu državnog udara. Oni dovode na vlast slabe i bezvoljne ljude, koji ne razumiju nacionalne interese svoje zemlje, koji su potkupljeni, ili zavrbovani kao Milo Đukanović. Ima i takvih koji slijepo vjeruju da Amerika svijetu donosi sreću i dobrotu.

Nijedna obojena revolucija koju su organizovali Amerikanci, uz podršku evropskih zemalja, nije donijela dobra narodu. Štaviše, Amerikanci svoju politiku definišu samo na osnovu pukog interesa, ne svog naroda, već interesa krupnog kapitala, u prvom redu finansijskog. Amerikanci ulažu novac u obojene revolucije da bi ostvarili profit. Druge kategorije kod njih ne postoje; oni žive u kategorijama dobiti i profita. Zbog toga srpski narod i SRJ nikakve koristi od 5. oktobra nijesu ostvarili. Amerikanci korist nikome ne donose.

Obojena revolucija u Beogradu sprovedena je samo zato što Amerikanci nisu bili u stanju da svoje ciljeve postignu vojnim putem i tako svrgnu režim Slobodana Miloševića.

Tu je bio jedan interesantan detalj. Ja sam od naše obavještajne službe dobio informaciju da se sprema kopnena intervencija, jer vazdušni udari nisu postigli zadovoljavajući uspjeh. Interesantno je da nijedna od kopnenih vojski evropskih zemalja nije željela da u ovu operaciju ide u prvom ešalonu. Amerikanci i Englezi o tome nisu razmišljali uopšte, Njemci takođe nijesu željeli, čak je tim povodom i Gerhard Šreder zvao Borisa Jeljcina. Izvršen je bio pritisak na Mađare i Poljake, ali ni oni nisu pristali. Zbog toga možemo reći da je SRJ suštinski pobjednik rata.

Poslije su bila uložena sredstva da se svrgne režim, konačno otme Kosovo i Srbija prinudi da bude pokorna. Zato je bio organizovan “Majdan“ u Beogradu. Ljudska prava, slobodni i demokratski izbori bili su samo parole da bi se srušila zakonito izabrana vlast, umiješali se u izborni proces i na kraju bio realizovan državni udar.

Slobodan Milošević je bio heroj, ali je previše vjerovao Amerikancima

• Leonide Grigorijeviču, više puta ste se sreli sa Slobodanom Miloševićem. Kakva je vaša ocjena njegove uloge u istoriji?

Slobodana Miloševića sam nazivao srpskim voždom, čak i slovenskim voždom. On je u svoje vrijeme bio jedinstveni vožd pravoslavno-slovenskog svijeta koji se u svoje vrijeme usprotivio fašisoidnom režimu SAD-a i NATO-a. Prihvatio je izazov, pokazao je nepokornost. On je bio veoma obrazovan čovjek, moćan analitičar, analizirao je odlično događaje, on se snažno borio za prava srpskog i drugih naroda koji su živjeli u SRJ.

Međutim, imao je svoje mane, a glavna njegova mana bila je što je previše vjerovao Amerikancima. Govorio mi jednom prilikom da je preko šest sati proveo u razgovoru sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika Ričardom Holbrukom, da ga je ubijedio i dokazao mu. Na moje pitanje: ‘‘Gospodine presjedniče, da li stvarno vjerujete da će Amerikanci obustaviti svoje miješanje?“, predsjednik Milošević je odgovorio: “Ja sam Holbuku pokazao norme međunarodnog prava, dokazao da ih mi Srbi u potpunosti poštujemo, da naše domaće zakonodavstvo poštuje ljudska prava u najvećem stepenu.“

On je naivno vjerovao da Amerikanci i NATO ne mogu narušiti fundamentalne osnove međunarodnog prava. On, kao čovjek sa pravnim obrazovanjem, vjerovao je u pravne norme i mehanizme. Kod njega je postojala iluzija da Amerikanci, koji čitav svijet uče demokratiji i poštovanju ljudskih prava, ne mogu sa druge strane tako brutalno pogaziti međunarodno pravo. To je bila njegova osnovna mana.

Međutim, on nije bio jedini koji je vjerovao da civilizovani svijet ne smije narušiti statut UN i izvršiti akt agresije. Amerikanci nikakve norme međunarodnog prava ne poštuju, oni će ih uvažiti samo tada kada to odgovara njihovim interesima.

Milošević u Hagu nije branio sebe, već istinu o srpskom narodu

• Bili ste takođe svjedok odbrane Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom.

Da, sa Slobodanom Miloševićem sreo sam se i u Haškom tribunalu. Preko šest sati pripremali smo moje svjedočenje u korist njegove odbrane. On se uopšte nije brinuo i molio da mu ublaže kaznu. Vidio sam tokom sudskog procesa, u tom gestapovskom sudu, da Milošević nije branio sebe, već napadao, suprostavljao se i dokazivao da srpski narod nije odgovoran za rat i stradanja na Balkanu, upirući prst u fašističke sile koje su podržale albanske teroriste i zločince.

Slobodan Milošević je zaista bio hrabar čovjek i veliki Srbin.

Peta kolona u Kremlju i prozapdne vlasti u Beogradu uticale na odlazak ruske vojske sa KiM

• Na samom kraju kosovskog rata, neočenivano za nas obične građane, ruski komandosi zauzeli su aerodrom Slatina u Prištini, što je kasnije pružilo materijalnu osnovu budućeg ruskog vojnog prisustva na KiM. Kako ste se odlučili na taj korak?

Mi smo na Kosovo ušli u potpunoj saglasnosti sa normama međunarodnog prava i Rezolucije 1244, u kojoj je stajalo da članice UN obezbjeđuju vojno prisustvo na Kosovu. Drugo je pitanje zašto su Medlin Olbrajt i NATO zvaničnici procijenili da im ta rezolucija daje neograničena prava.

Kada sam 1999. vodio pregovore sa Stroubom Talbotom (zamjenikom Medlin Olbrajt), Rusiji je “velikodušno“ ponuđeno da jedan naš bataljon bude stacioniran u američkom sektoru. General Dok Fokelson bio je zaprepašćen što sam ja na njihove predloge odgovorio da, ukoliko čujem koji par rečenica na ovu temu, biću prinuđen da im se obratim neprijatnim riječima. “Pa mi smo prihvatili vaš zahtjev da ne budete potčinjeni NATO generalima, vi ćete odgovarati isključivo američkom generalu“ – bile su riječi generala Fokelsona. Razumijete li kako su oni u to vrijeme sa visine gledali na Rusiju i kako su mislili da za nas treba da bude velika čast što bismo se potčinili isključivo Amerikancima?

Pošto Amerikanci nisu željeli ništa drugo da nam ponude, ja sam prekinuo pregovore. Izvijestio sam predsjednika Jeljcina da to što Amerikanci nude predstavlja poniženje za rusku državu i da Amerikanci odbijaju da sprovedu Rezoluciju 1244. Predložio sam da mi, saglasno toj rezoluciji, moramo svoju vojsku uvesti na Kosovo istovremeno sa NATO. Predsjednik Jeljcin se sa tim saglasio. Tako smo mi donijeli odluku o ulasku naše vojske na Kosovo 1999.

Kada su me novinari kasnije upitali kako je naš bataljon iz Ugljevika dospio na aerodrom Slatinu, ja sam odgovorio: “Tako što je zalutao.“ Duboko sam zahvalan na podršci Srbima u Republici, vlastima u Beogradu. Naravno, predsjednik Milošević i načelnik general-štaba general Dragoljub Ojdanić, bili su upućeni u cijelu operaciju i obezbijedili su nam dragocjenu podršku.

• Međutim, krajem 2002. ruska vojska se jednako neočikivano povukla sa teritorije KiM. Prema vašem mišljenju, zbog čega se to dogodilo?

Ušli smo na Kosovo i tamo zauzeli glavni strateški objekat – aerodrom Slatinu. Kontrolišući taj objekat, mi smo praktično kontrolisali situaciju. Nijedan NATO avion nije mogao da sleti na terotoriju Kosova bez naše dozvole i saglasnosti. To je bio nesumnjivo vojni uspjeh, međutim ‒ ono što vojnici postignu, kasnije treba da razviju političari i ekonomisti. To je u ovom konretnom slučaju izostalo jer je Rusija tada težila dobrim odnosima sa Amerikom i Zapadom, htjela je da sarađuje sa NATO, vjerovala u zapadnu demokratiju. Zbog toga ovaj naš vojni uspjeh nije konkretizovan.

Štaviše, gospođa Olbrajt kasnije je predsjedniku Jeljcinu ispostavila zahtjev da budu sklonjeni generali koji su osmislili desant na Slatinu. Tako je smijenjen ministar odbrane maršal Igor Sergejev, moja malenkost i još nekoliko mojih kolega generala iz desantnih snaga. Maršala Sergejeva zamijenio je tada Sergej Ivanov.

Amerikanci su nakon naše smjene, nastavili da pritiskaju rusku državu da povuče vojsku sa Kosova. Tu su imali podršku od liberala i pete kolone, u to vrijeme i dalje snažno inkorporirane u rusku vlast. Takođe, snažno je uticalo i to što ni vlasti u Beogradu nisu više pokazivale jasan interes za prisutvo ruskog kontigenta na Kosovu. Svi ovi navedeni faktori, zajedno su doveli do povlačenja ruske vojske sa KiM i gubitka moćne strateške pozicije zaposjednute od strane jednog bataljona. Ja zbog toga i dalje veoma žalim.

SFRJ je razbio NATO

• U kojoj mjeri je miješanje Zapada uticalo na raspad bivše Jugoslavije i da li bi se ratovi i stradanja tokom devedesetih dogodili bez miješanja zapadnih sila?

Na desetogodišnjicu NATO agresije, 24. marta 2009. u Beogradu se održala velika međunarodna konferencija, posvećena deceniji početka bombardovanja. Zapamtio sam dva izlaganja. Prvo putem video-linka francuskog generala Pjera Galoa, koji jasno svjedoči da je još 1985. godine Savjet NATO-a, njemu i trojici njegovih kolega generala iz Njemačke, Francuske i Amerike sugerisao da treba razraditi operativni plan razbijanja Jugoslavije. Na pitanje po kakvom scenariju Jugoslaviju treba dijeliti i treba li planirati vojnu operaciju, odgovoreno mu je da se treba ugledati na model sa početka II svjetskog rata. Sugerisano im je da je prvo potrebno izazvati građanski rat.

Zapamtio sam takođe i izlaganje Noama Čomskog. Svjedočio je da je i pred specijalistima iz Svjetske banke tokom osamdesetih bio postavljen zadatak da rade na razbijanju Jugoslavije. Velika Jugoslavija nije odgovarala konturama buduće Evrope, jer u vašoj zemlji nije bilo nezaposlenosti koja generiše jeftinu radnu snagu, obrazovanje i zdravstvo je bilo besplatno. U Jugoslaviji je osamdesetih takođe postojao visok stepen socijalne zaštite.

Ja sam krajem osamdesetih od naših obavještajaca dobijao informacije da katolička crkva nikako ne želi da na Balkanu dominira pravoslavlje. Dakle, rušenje Jugoslavije je bio unaprijed isplaniran dio jedne sveobuhvatne geopolitičke operacije, za šta su bili određeni značajni finansijski resursi. Oni na Zapadu imaju univerzalne tehnike kako posvađati narode, na isti način na koji na Bliskom Istoku Zapad svađa Šite, Sunite i Vehabite, na Balkanu je posvađao Srbe sa Hrvatima, Slovencima, muslimanima i Albancima. Obimna geopolitička operacija dovela je do raspada Jugoslavije.

Gorbačov najgori izdajnik u istoriji Rusije, SSSR nije izgubio Hladni rat

• Postoje li sličnosti između raspada Jugoslavije i raspada bivšeg SSSR-a?

Raspad SSSR-a izveden je na nešto drugačiji način. Međunacionalna netrpeljivost je takođe postojala jer je preko tzv. pseduodemokratskih grupa plasirana propaganda da su sve republike potlačene od strane Rusije. To smo vidjeli na Priblatiku, Turkmenistanu, Uzbekistanu, Kirgistanu itd. Istovremeno su, pored opšte netrpeljivosti prema Rusiji, podsticane i parcijalne netrpeljivosti između pojedinih regiona i republika SSSR-a.

Drugo, rađeno je temeljno da na vlast u Rusiji dođu izdajnici, šljam, najgori ljudi u istoriji Rusije, kao Gorbačov i Jeljcin. To što je napravio Gorbačov nije možda toliko očigledno. Međutim, on je čovjek koji je izdao žrtvu 27 miliona građana SSSR-a, palih u II svjetskom ratu. Zahvaljujući podvigu tih ljudi, bila je izmijenjena mapa svijeta i formirano novo jaltinsko-postdamsko ustrojstvo međunarodnih odnosa.Ono što su velike sile i moćni ljudi Staljin, Ruzvelt i Čerčil napravili, jedan slab čovjek i ljudsko ništavilo kao Gorbačov,uspio je da sruši ujedinjujući Njemačku. Za mito, Nobelovu nagradu za mir, titulu čovjeka godine u Njemačkoj, Gorbačov je pristao da protraći rezultate II svjetskog rata.

Istina je da se osamdesetih godina situacija zaista izmijenila i da su određene promjene bile nužne. Međutim, trebalo je voditi pregovore na ozbiljnoj međunarodnoj konferenciji, a ne bezuslovnu predaju. Na međunarodnoj konferenciji ishod bi bio sasvim drugačiji. Pregovore je trebalo voditi na paritetnim osnovama. Kategorično protiv ujedinjenja Njemačke istupali su britanska premijerka Margaret Tačer i francuski predsjednik Fransoa Miteran. Da je SSSR tada bio na strani Francuske i Britanije, Amerikanci ne bi uspjeli da ujedine Njemačku.

Specijalisti raznih profesija, uključujući i nas, vojna lica, predlagali su da se Njemačka konstituiše iz dva entiteta, koji bi sačinjavali jedan labav državni savez, baziran na odnosu Velike Britanije i Australije.

Najgore od svega jeste, međutim, to što je Gorbačov popuštao bez ikakvih limita i zato on predstavlja apsolutno najvećeg izdajnika. Ako je već SSSR povlačio vojsku iz Istočne Evrope, to isto su morali da urade Amerikanci u Zapadnoj Evropi, da tamo ne bude nikakvih američkih vojnih instalacija.

• Dakle, vi smatrate da je uloga Gorbačova ključna za pobjedu Zapada u Hladnom ratu?

Kada se kaže da je SSSR izgubio Hladni rat, ja svojim oponentima zadajem kontra pitanje ‒ u čemu? Izgubio u nauci? Ne, nauka SSSR-a je bila velika i to niko ne može danas da ospori. Izubio u tehnologiji? Ne, mi smo prvi bili u kosmosu, naš kosmonaut je prvi bio u stanju da napusti kosmički brod, mi smo napravili kosmički višefunkcionalni kosmički brod Buran u automatskom režimu, tehnologiju i danas nedostupnu Zapadu. Da li smo izgubili u kulturi i obrazovanju? Ne, naša kultura je bila najveća, a obrazovanje najbolje na svijetu.

U čemu smo to stvarno izgubili? U tome što omoti naših kobasica i bombona nisu bili tako šareni i lijepi kao na Zapadu? Mi smo poklanjali pažnju kvalitetu proizvoda, a ne omotu. Ja ne mislim da smo mi izgubili Hladni rat, već je riječ o izdaji naših tadašnjih rukovodilaca. Mislim da Hladni rat danas ponovo počinje.

Krize u Ukrajini i Siriji su povezane

• Leonide Grigorijeviču, u kom stepenu, prema vašem mišljenju, sadašnja situacija u Ukrajini podsjeća na situaciju na Balkanu tokom devedesetih godina?

Da, situacija podsjeća, ali su motivi izazivanja krize u Ukrajini potpuno drugačiji. Na tamošnju situaciju utiču projekti tri gasovoda. U južnom podmorju Persijskog zaliva, 2000. godine otkrivene su najveće rezerve gasa na planeti, procijenjene na 51 trilion kubnih metara i oko 50 milijardi tona kondenzovanog gasa. Dvije trećine ovog bogatstva otišlo je Kataru, a jedna trećina Iranu.

Jasno je da maleni Katar nije u stanju da valorizuje ovaj resurs i tamo su se zadesile britanske i američke kompanije. Oni su projektovali gasovod preko teritorije Sirije u Tursku. Tako je okupljena grupa zemalja, koja je od ovog projekta vidjela stotine milijardi dobiti, kao SAD, Turska koja je trebalo da postane glavni operater u snadbijevanju Evrope gasom, Saudijska Arabija čije su kompanije uzele učešća u eksploataciji i, naravno, Katar. Iran je takođe preko teritorije Sirije želio provesti svoj gasovod, uprkos tome što već snadbijeva Kinu i Indiju.

Međutim, da bi katarski gas obezbijedio siguran plasman u Evropi bilo je neophodno osloboditi tržište od ruskog gasa. To je osnovni motiv raspirivanja rata u Ukrajini, sa antiruskim sindromom. Onda su u antirusku igru uvedeni i Bugari, kojima je gasovod Južni tok bio veoma potreban, ali su ipak podlegli pritiscima, a dogodili su se i problemi sa realizacijom gasovoda Sjeverni tok itd. Dakle, tragedije u Siriji i Ukrajini međusobno su povezane.

Meni je dobro poznata djelatnost i scenariji koje realizuju CIA i američka vojska. Oni su bili pametni samo dok je protiv njih stajao moćni i silni protivnik kao SSSR i KGB. Kada je SSSR prestao da postoji, oni kao da su prestali da misle i šablone osmišljene na primjeru bivše Jugoslavije počeli su da primjenjuju u Ukrajini i Siriji. U tome je sličnost aktuelne krize u Ukrajini i onoga što se krajem prošlog vijeka dogodilo na Balkanu.

Sa Turskom treba sarađivati, ali bratskim odnosima nema mjesta

• Nedavno ste dali intervju Komsomolskoj pravdi, gdje ste isrcrpno govorili o novom momentu u rusko-turskim odnosima. Da li obnovljeni odnosi Rusije i Turske mogu uticati na poziciju balkanskih zemalja?

Na emocioanalnoj ravni, ja sam uvijek bio protivnik zbližavanja sa Turskom. Da, nama trebaju partnerski odnosi, oni moraju biti uzajamno korisni, ali bratskim odnosima nema mjesta. Cjelokupna istorija naših odnosa sa Turskom ima neprijateljski karakter. Jedini primjer savezništva u istoriji bio je kada je flota admirala Ušakova zajedno sa nekoliko turskih brodova izvojevala jednu pobjedu nad Napoleonovom vojskom.

U vrijeme Osmanske imperije Turska je tlačila mnoge narode, kao recimo vas na Balkanu. Kada je počela slabiti moć turske imperije, postali su instrument Velike Britanije i Francuske protiv Rusije, kao recimo u Krimskom ratu 1856. godine. Poslije raspada Sovjetskog Saveza, Turska je sprovodila antirusku politiku na Kavkazu, Centralnoj Aziji i teritoriji same Rusije.

Zbog toga sam ja emocionalno bio protiv oprosta Turskoj. Međutim, od emocija su važniji geopolitički interesi. Poslije pokušaja državnog udara Erdogan se našao u panici jer mu je bilo jasno da mu Zapad bukvalno radi o glavi. U novonastaloj situaciji predsjednik Putin je riješio da uprkos svemu da prirotet geopolitičkim odnosima. Pojavila se tako mogućnost da se uspostavi uticaj na turske političare, da se SAD osujete preko Turske i dalje pritiskaju Rusiju, da se Turska možda čak i otrgne od SAD i NATO.

Međutim, čini mi se da su materijalni i komercijalni interesi u nekoj mjeri prebacili geopolitičke i interese nacionalne bezbjednosti. Od Turske je trebalo tražiti pravno obavezujuće sporazume o Siriji, o bezbjednosti Jermenije, bezbjednosti u crnomorskoj zoni, prolasku kroz Bosfor i Dardanele i navesti da neispunjenje bilo koje od preuzetih obaveza povlači prekid svih odnosa.

Što se tiče uticaja Turske na Balkanu, nisam siguran da je kriza zauvijek riješena, čini mi se da postoji mnogo simptoma koji ukazuju da Balkanu opet slijedi krvava drama. Ne znamo kako će se riješiti pitanje Makedonije, ne znamo šta će se dogoditi u BiH, posebno ukoliko Zapadu pođe za rukom da svrgne predsjednika Dodika. Takođe, postoji i tursko-bugarska netrpeljivost.

• Kako ocjenjujete težnju NATO pakta da pod svoju formalnu kontrolu stavi cjelokupan prostor Balkana?

NATO ne postoji zbog odbrane, niko se ne sprema da napadne NATO. Protiv terorizma se ne umiju boriti. Oni okupljaju snažne oružane snage protiv izmišljenog protivnika. U nekoj mjeri NATO-u se može suprostaviti Rusija. Na našim granicama stoji 60 NATO divizija, naspram naših 10, i ta činjenica im ne smeta da Evropu plaše Rusijom. NATO predstavlja instrument oligarhata i krupnog svjetskog kapitala i njihov dohodak NATO primarno štiti. Ukoliko se, ne daj Bože, ponovo rasplamsa balkanska kriza, NATO se neće umiješati da bi ga regulisao i donio mir u region.

Takođe, u NATO ne primaju ni velike ni male zemlje da im ne postave konkretan zadatak. Ulazak u NATO bilo koje balkanske države odrazio bi se negativno na odnose sa bratskim slovenskim zemljama.

Đukanović se u razgovorima sa Medlin Olbrajt nije ponašao kao muškarac

• Milo Đukanović se zvanično zalaže da se odluka o eventualnom ulasku Crne Gore u NATO donese u parlamentu, bez narodnog referenduma?

Lično imam podatke kako se Milo Đukanović našao u zoni interesovanja američkih specijalnih službi. Znam i zašto je on podlegao pritiscima. Imao sam prilike da čujem tonski zapis njegovog razgovora sa Medlin Olbrajt. Ja recimo nikome ne bih dozvolio da mi se tako obraća. On je skoro na koljenima stajao pred tom strašnom ženom i molio za oprost. On se u tim razgovorima zaista nije držao kao muškarac.

On sada ima dva izbora: ili će se potčiniti naredbi svakog običnog američkog narednika, ili će se sa njim nešto ružno desiti, u boljem slučaju bi bio uhapšen. Naloženo mu je da se kloni referenduma jer u Crnogorcima očigledno još nije ubijen slovenski duh. Zapad će Đukanoviću dati odriješene ruke da eventualne proteste protiv ulaska Crne Gore u NATO uguši na svaki način. To je ta njihova zapadna demokratija, sozdana na rimskom pravu, gdje za patricije važe jedna pravila, a za plebejce druga. Stoga anglosaksonska elita sve ostale narode posmatra kao plebejce, čak i svoje saveznike.

• Ukoliko Crna Gora ipak postane članica NATO-a, kako će se to, po vašem mišljenju, odraziti na odnose sa Rusijom?

Rusija će, ukoliko Crna Gora postane članica NATO-a, žaliti. Podsjetiću da je svoju prvu pobjedu u sukobu sa Napoleonom flota admirala Senjavina postigla zajedno sa Crnogrcima, kada je poginulo više od 800 naših mornara.
Žalimo što se pravoslavni i slovenski svijet ruši u Ukrajini, ruši se na Balkanu. Za bezbjednost Rusije ulazak Crne Gore u NATO ne bi bio naročit udarac. Međutim, vi treba da mislite o vlastitoj budućnosti, a ona nije na Zapadu, koji se nalazi u agoniji.

Potrebno je razumjeti sledeće: dominacija Zapada se završava. Oni se ne razvijaju, za razvoj društva nije dovoljan rast samo društvenog proizvoda, razvoj ne predstavlja diktat fašističe sile. To je degradacija, tamo nema duhovnosti. Na Zapadu se ne razvijaju ni fundametalne nauke, zbog toga Zapad gubi svoj dominatan položaj. Međutim, oni se ne žele povući i pokušavaju da se održe prevratima, obojenim revolucijama i ratovima.

Crnoj Gori nije potreban NATO, kao ni umiruća EU

• Dakle, mislite da je vrijeme dominacije Zapada prošlost?

Danas na svjetsku scenu dolazi nova Kina, stvaraju se nove konture međunarodnog poretka, tu su Evroazijski savez, Šangajska organizacija i BRIKS. Danas Kina potpuno potiskuje Ameriku, prestali su da kupuju američke obveznice, juan postaje svjetska valuta. Zemlje BRIKS-a već preduzimaju korake da u međusobnoj trgovini pređu na nacionalne valute, dakle realno je očekivati da se ubrzo pojavi ekvivalent dolaru u svjetskoj trgovini. Takođe, priprema se alternativa Svjetskoj banci i MMF-u.

Naravno, nameće se pitanje čije će duhovne vrijednosti dominirati u novom svijetu? Kineske vrijednosti nijesu univerzalne, one su specifične, njih će teško prihvatiti Indija i islamski svijet, možda Latinska Amerika i Afrika u veoma malom stepenu. Zbog toga će u novom svijetu pravoslavno-slovenski i evroazijski kulturno-civilizacijski kod i sistem vrijednosti biće veoma prihvaćeni. Zbog toga Crnoj Gori ne treba Evropa koja umire i raspada se, još manje vam treba NATO, treba da mislite od budućnosti koja dolazi sa Istoka.

• Smatrate da Rusija u budućem svijetu treba da zauzme ključno mjesto?

Bogu hvala što je u Rusiji značajan dio političke elite na čelu sa predsjednikom Putunom shvatio da Zapad nikada nije bio prijatelj Rusije, da Zapad nije civilizacija, već anticivilizacija. Danas, na sreću, Rusija sva svoja bezbjedonosna pitanja može samostalno da riješi. Rusija se svojim saveznicima danas odnose ne gradi kao Amerika na principu potčinjenosti, već na principu međusobnog uvažavanja i saradnje.

Rusija danas ponovo uspostavlja pravoslano-slovenski svijet kao civilizaciju. Na teritoriji Rusije danas živi preko 200 narodnosti, Rusija poštuje njihove različite kulture, građanska i vjerska prava. Upravo taj model multikulturalnosti i tolerancije Rusija nudi svijetu u budućnosti.