Ivan Stoiljković: Kako tumačiti albanske poruke

Piše: Ivan Stoiljković

Nije ostalo previše prostora niti vremena za nedoumice. Lančani događaji koji su, kao i uvijek, započeli verbalnom agresijom, odmah su nastavljeni nasilničkim provokacijama, brutalnim prebijanjima i montiranim hapšenjima Srba, nakon čega je uslijedilo i uvođenje drakonskih taksi za robu iz Srbije i BiH, suprotno svim preuzetim međunarodnim obavezama.

Uglavnom, izostanak reakcije ili poneka blaga osuda takvog djelovanja najpovlašćenijeg naroda na Balkanu od strane zapadnih partnera u suštini nam pokazuje da možemo slobodno početi da navijamo časovnike, jer je vrlo lako predvidjeti događaje koji nam predstoje.

Uostalom, pompezna najava stvaranja pakta za obračun sa Srbijom, odnosno diplomatski skandal koji pokazuje kako su neki od naših susjeda već duže vrijeme na liniji aktivnog narušavanja odnosa Srbijom, znači da se ubrzano reaktivira politika iz devedesetih. Srbima i Beogradu treba ponovo navući „ludačku košulju“ i ubijediti svijet da je Srbija (i generalno Srbi) u zavadi sa većinom svojih komšija kojima, eto, opet nanosi neko zlo, prije svega Makedoncima i Crnogorcima.

To što sada svi (neko manje, neko više) peru ruke od ovog diplomatskog skandala ne znači da on više nije u igri, naprotiv. Ono što daje poseban šlagvort ovoj montirovki u pokušaju jeste uloga Envera Hodžaja, koji je, kao iskusni diplomata, sigurno dobro znao šta, kako i zbog čega radi.

Povrh svaga vidjeli smo albanske političke lidere koji su se u posljednjih desetak dana, najavljujući nacionalno ujedinjenje, bukvalno utrkivali u euforiji i istupali koordinisano do te mjere da se stiče utisak da prosto „iskaču” jedan iz drugog, kao babuške.

Na kraju, iz ponašanja Albanaca možemo izvući devet zaključaka koji će nam u budućnosti služiti za nauk:

Prvo, nema odustajanja od Velike Albanije, ni među Albancima, ni u zapadnim centrima moći koji su ih do sada podržavali, pomagali i kuražili. Postoje samo sitne, lukave zamke koje se Srbiji podmeću u smislu eventualnih promjena ili korekcija stavova.

Drugo, u ovoj fazi stvaranje monstruma Velike Albanije odvijaće se isključivo na račun Srbije i Makedonije, sa ciljem pune dezintegraciji balkanskog pravoslavnog elementa. Prosto je nevjerovatno da Makedonija (iako su svi svjesni kuda sve ovo vodi) i dalje po inerciji devedesetih pristaje da bude pontonski most i logistika za pritisak na Srbiju.

Treće, svi dobro znaju koliko je problematičan proces koji se sprema i kakve sve posljedice može da izazove. Zapadni partneri takvo nešto nikada neće otvoreno podržati, ali će jedva čekati da aminuju tu „novu realnost” do koje će ovaj proces neminovno dovesti.

Četvrto, Rusi optužuju Albance da destabilizuju Balkan pod okriljem NATO. Izjave albanskih funkcionera dobro su došle Moskvi – optuženoj u zapadnim medijima da destabilizuje Balkan – da se vidi ko je taj ko stvarno destabilizuje region a kome je stalo do njegove stabilnosti.

Peto, sličnost pozicija Srbije i Makedonije ogleda se i u činjenici da vrijeme nezaustavljivo radi za obje zemlje, budući da ubrzanje političkih promjena na kontinentu potpuno mijenja odnos snaga (i to ne samo u našem regionu), te je i više nego očigledno koliko se zapadnom dijelu međunarodne zajednice u svim aspektima žuri da dovrši započete procese.

Šesto, bez obzira što velika većina nas želi mir i ekonomski napredak, treba biti iskren i reći da osim dramatičnog zaokreta u odnosima Moskve i Vašingtona ništa ne može spriječiti sukob u najavi.

Sedmo, politika pretpostavlja i umijeće prepoznavanja namjera okolnog svijeta. Treba ipak podsjetiti na riječi ruskog filosofa-emigranta Ivana Iljina: „Ma s kime imali posla u međunarodnim poslovima, moramo pomno i trezveno da ga mjerimo mjerilom njegove naklonosti i namjera prema našoj nacionalnoj državnosti, i da ne očekujemo od osvajača – spas, od drobitelja – pomoć, od vjerskog razvratnika – saosjećanje i razumijevanje, od unesrećitelja – dobronamjernost, ni od klevetnika – istinu“.

Osmo, rat ne samo da tek što nije počeo, već se nikada nije ni završio. Ratovi nisu samo klasični borbeni sukobi uz korišćenje smrtonosnog oružja, nego i konfrontacije u oblasti diplomatije, unutarpolitički građanski konflikti, informativni ratovi, finansijsko-ekonomski ratovi, tehnološka konfrontacija i, na kraju ali ne i najmanje važno, psihološki ratovi.

Deveto, život je borba, svakog sata, svakog dana, na svakom mjestu – na kopnu, u moru, vazduhu, kosmosu i sajber prostoru. Ne dozvolite da naša djeca budu utjerana u kasapnicu! I nemojte zaboraviti da će se uvijek naći neko ko će Vas pitati: „A ti sine, na čijoj si strani?”.

Izvor: Novi standard