Истина о страдању Срба на КиМ и у „Олуји“ коначно у западним медијима!
1 min read
У само два дана, у два угледна западна медија – француском Фигару и швајцарском Велтвохе – објављени су текстови који први пут на овако јасан и аргументован начин описују положај и страдање српског народа у новијој историји. Ријеч је о догађајима који се годинама игноришу или релативизују: хапшење српског званичника на КиМ због подсјећања на злочине тзв. ОВК, и протјеривање Срба из Хрватске у злочиначкој акцији „Олуја“.
Фигаро: Зашто је ухапшен српски преговарач?
У тексту под насловом „Декриптажа: Зашто је ухапшен српски преговарач?“, француски Фигаро пише „Игор Поповић, српски званичник задужен за дијалог са Приштином у оквиру европске мисије, ухапшен је 20. јула на административном прелазу Брњак. Његов ‘злочин’? Подсјећање на злочине ОВК из 1998. године. Оптужен је за ‘подстицање неслоге и нетолеранције’.“
Фигаро констатује да је Француска, заједно са Србијом, затражила његово хитно пуштање на слободу и пита: „На шта играју албанске власти на Косову*?“
Указује се да је ријеч о грубом нападу на слободу говора и покушају да се истина о страдању Срба избрише из јавности.
Велтвохе: „Олуја“ – заборављени егзодус Срба
У изузетно обимном и дубинском тексту под насловом „Тридесет година после: вријеме за истину о ‘Олуји’“, швајцарски Weltwoche (Велтвохе) доноси хладну, али снажну анализу хрватске операције из августа 1995:
„У само четири дана, хрватске снаге протјерале су из својих вјековних огњишта између 200.000 и 250.000 Срба. Број Срба у Хрватској пао је са 580.000 (прије рата) на само 123.892 по попису из 2021.“
Da, kako da ne, ovo je bitno, ali za koga? „Kasno Marko na Kosovo stize“. Kasno je za sve nas koji smo izdati, protjerani i ponizeni. Ovo je dobro samo za one koji su nas izdali, a za izdaju se odgovara – to se nije desilo, neki od njih koji su nas izdali zavrsili su u Hagu ali ne zbog izdaje i ispred srpskog suda. Tadasnja Srbija, kao i vojska bivse Jugoslavije,cast pojedinacima, nisu izvrsili svoju duznost na koju su se zakleli, da sprijece rat i da zastite svoj narod od „unutrasnjeg“ i od „spoljnog“ neprijatelja. A onda kada je poceo, nisu, posebno ne tadasnja Srbija na celu sa Milosevicem – nije zastitila dijelove svog naroda u Hrvatskoj i BiH, a na to su imali moranu duznost i obavezu, naravno i pravo. Milosevic je sa svojim saradnicima trgovao sa nama kao sa zivom stokom. To nije tajna, sa Tudjmanom je imao 40 sastanaka, a to sto je zapadni Srem pao, pa onda citava Krajina bio je njegov plan i njegovih saradnika da se srbi iz SAO Krajine presele na Kosovo kako bi se stvorila ravnoteza u brojnosti srba u odnosu na siptare. I tamo, na Kosovu, srbi su izdati i ostavljeni na nemilost neprijateljima, i to vise puta – Kumonovskim sporazumom koji nije nista do klasicna kapitulacija nakon koje su policijske vojne snage povlacenjem ostavili ne zasticene srbe Kosova i Metohije, pa onda jos jedna izdaja – izostanak reakcije na pogrom 2004-te.Sto se tice Republike Srpske, Srbija, odnosno Milosevic je napravio ogromnu stetu mjenjajuci ili trampujuci kao neki „srbijanski seljka“, onako „djuture“, najbolje i najbitnije isrpskecstorijske teritorije Republike Srpske za strateski i ekonomski nebitne „vukojebine“. Suvisno je dalje nabrajati, posebno ne sve ono sto je Crna Gora na celu sa „don Milom“ ucinila, a sto je daleko gore nego sto je srbijanska neokomunisticka elita ucinila na stetu cjelokupnog srpskog naroda. Sada, kada je vec kasno, posle 30 godine, bez ljudi i kulturne bastine, sa trajno izgubljenim nacionalnim teritorijama, kome su bitni ovi novinski clanci koji stidljivo i sa hladnom abstrakcijom konstatuju nesto sto se ne moze ispraviti? Nama koji smo izdati i protjerani, sigurno ne. Onima koji su nas izdali, prodali i ponizli, svaksko da. Ali kakva je i njima korist kad sa njima zivje svjedoci i zrtve te njihove izdaje? Zapadu, pa i toj posrnuloj Francuskoj, nekada srpskom prijatelju, to ne znaci ama bas nista, jer da im je stalo sigurno se ne bi stavili na stranu nasih neprijatelja i uzeli ucesca u vojnim akcijama NATO ubijajuci nas „srpske prijatelje“. Mi njima nismo bitni, pa ni nasi direktni neprijatelji – hrvati, slovenci, siptari I tzv „montenegrini“. Oni su njima samo sredstva ili obicni poslusnici-roblje, kao oni iz njihovih bivsih kolonija koji i dalje, posle toliko vremena provedenog u „slobodi“, jos uvijek imaju u stvarnosti status ne slobodnih ljudi nego status nize vrste. Kasno, kasno, kasno…i neiskreno, lazno…