IN4S u Riju: Šestog dana – barjaktar bez medalje!

Mislim da je najteže vaterpolistima, koji imaju imperativ pobjede protiv Australije. Isti imperativ imaju košarkašice protiv Kine. Ništa manju obavezu nemaju ni odbojkašice, takođe protiv Kineskinja. Košarkaši će da se razigravaju protiv „drim-tima“, tačno u ponoć, a prekosjutra i njih čekaju Kinezi u meču tipa „biti ili ne biti“.

Šest tužnih dana srpskog sporta je – iza nas. Proteklog dana smo bili svjedoci pokušaja naše barjaktarke Ivane Maksimović Anđušić, i njenog saborca Anree Arsović, da iz drugog pokušaja uđu u borbu za medalju. To je ona disciplina iz koje nam je Ivana donijela srebro u Londonu. To su sve discipline, iz kojih smo, tokom ove i prošle godine, od naših strijelaca, dobijali najsjajnije medalje sa svjetskih i evropskih prvenstava. Međutim – ovdje u Riju, do danas – ništa!

Ovih dana slušam i čitam komentare da smo pretjerali sa navijačkim očekivanjima, da su naša očekivanja bila nerealna itd. To svakako vraća misli prema hrišćanskoj skromnosti i smjernosti, kojom bi srpski navijači trebalo da se odlikuju. Ali šta da radi živ čovjek nego da očekuje makar 10 medalja od srpskih sportista u Riju? Kako nagađati i predviđati da će čovjek koji je osvojio 90% najjačih svjetskih turnira u proteklih godinu dana, ovdje ispasti u prvom kolu? Kojom skromnošću naslutiti da će srpski strijelci, do danas – ostati, ne samo bez medalje, nego bez (izuzev Bobane Veličković sa pištoljem) i jednog jedinog finala! Zar ne bi bilo nepristojno, i gotovo nepatriotski misliti o tome, kako se veslači i plivači – svi zajedno – neće domoći ni jedne finalne borbe?! Ali – šta je tu je! Upravo se to desilo.

Pa ipak, evo nas pred sedmim danom olimpijskog takmičenja. Prethodni porazi nijesu unijeli malodušnost, niti su nam slomili navijački moral – ali nas čine mirnim i skrušenim, pred činjenicom da u preostalih 10 dana olimpijade, i dalje, potuno realno, i čista srca, imamo velike nade od sportista Srbije u Riju.

Akobogda, četiri srpske reprezentacije u kolektivnim sportovima, danas bi trebalo da obezbjede svoje učešće u četvrtfinalnim borbama. Iako, neće biti lako izaći na kraj, – kako sa snagom i umijećem protivnika, tako i sa psihološkim pritiskom koji su napravili prethodni porazi i polovični rezultati. Mislim da je najteže vaterpolistima, koji imaju imperativ pobjede protiv Australije. Isti imperativ imaju košarkašice protiv Kine. Ništa manju obavezu nemaju ni odbojkašice, takođe protiv Kineskinja. Košarkaši će da se razigravaju protiv „drim-tima“, tačno u ponoć, a prekosjutra i njih čekaju Kinezi u meču tipa „biti ili ne biti“.

Akobogda, srpskim strijelcima su ostala još dva nastupa, u disciplinama „muška -puška“. I to su oni najiskusniji… Sebić, Pletikosić… Sada, uoči tih nastupa, ono što smo očekivali kao normalnu stvar… konačno, napokon jednu medalju (smije li se to više izgovoriti?)… sada bismo, nakon svega, doživjeli kao najprijatnije iznenađenje…

Akobogda, sjutra počinju nastup i naši atletičari. Nije nerealno. Nije grijeh… navijati, da ono što su postizali svih ovih mjeseci i godina, protiv ovih istih protivnika… da samo jedan dio toga, postignu i ovdje u Riju.

Hrvati vać imaju dvije zlatne medalje, Slovenci imaju tri medalje… tzv. „Kosovo“ – jednu zlatnu!!! A mi smo narod, koji i pored svega… zna da naši sportisti mogu više i bolje od toga. Mi smo narod koji i bez Đokovića i ostalih tenisera, bez odbojkaša (koji nijesu u Riju, a nedavno su osvojili Svetsku ligu, pobjedivši sve najbolje svjetske ekipe), bez pomenutih veslača i plivača… bez svih njih, ima realna, sportska viteška očekivanja… da je onaj broj predviđenih olimpijskih medalja – i dalje ostvariv!

Samo ako Bog da, da naši sportisti odigraju i urade, najbolje što mogu. Zato, neka ovaj sedmi dan, poslije puno tuge i razočarenja – konačno bude dan, srpskih pobjeda u Riju.