IN4S ANALIZA: Šta je uzrok tragičnog događaja u Osnovnom sudu u Podgorici

Tragedija koja se desila u Osnovnom sudu u Podgorici kada je Mladen Bulatović aktivirao ručnu bombu i usmrtio sebe a ranio više lica je, pored niza problema koji decenijama opterećuju pravosuđe, ponovo otvorila i pitanje neadekvatnog i nedovoljnog obezbjeđenja zgrada u kojima su smješteni sudovi i tužilaštva.

Iako je ovo samo jedna u nizu tragedija koje su se dešavale u prostorijama sudova i tužilaštva u Crnoj Gori i do sada više puta otvarala i pokretala priča o načinu obezbjeđenja zgrada u kojima su sjedišta sudova i tužilaštava, nadležni organi do danas nisu gotovo ništa preduzeli da se to stanje promijeni.

Navodno je jedino osmišljen plan formiranja Službi obezbjeđenja sudova i tužilaštava, što je u međuvremenu definisano Zakonom o sudovima i Sudskom savjetu, kao i Zakonom o državnom tužilaštvu, ali te zaštitarske službe unutar pravosuđa nikada nijesu formirane niti je bila šta urađeno na unapređenju zaštite pomenutih institucija.

Poznato je da sjedišta sudova i tužilaštava obezbjeđuju službenici Uprave policije, ali je to decenijama rađeno veoma loše, bez dovoljno kvalitetnog kadra i adekvatne tehničke opremljenosti koja je neophodna u ovakvim poslovima.

Dva su glavna uzroka dovela do ovakvog stanja a to je, prije svega, neodgovoran odnos naležnih državnih organa prema zaštiti pravosudnih inatitucija, i drugi, ništa manje važan, jeste činjenica da je pravosuđe urušeno i korumpirano do mjere da predstavlja jedan od najtvrđih bastiona na kojima počiva kriminalizovani režim punih 30 godina.

Te dvije grupe uzroka ne treba posmatrati odvojeno jer su rukovodstva sudova i tužilaštava potpuno srasla sa kriminalizovanim djelovima institucija zadužnih za brigu o njihovoj zaštiti. Oni su isti, čvrsto spojeni i predstavljaju samo krakove jedne hobotnice čiji se vrhovi međusobno sudaraju stvarajući privid nezavisnog djelovanja iako komande i uputstva dobijaju sa jednog mjesta, odnosno od njene glave.

Zato nije čudno što dopisi starješina pojedinih sudova sa zahtjevima za efikasnijim objezbjeđenjem svojih sjedišta ostaju, kako vidimo, bez bilo kakve reakcije. Nikada se niko iz tužilaštva ili službi bezbjednosti nije odvažio da problematizuje pitanje kriminala rukovodilaca policije sa debelim bankovnim računima i njihovih pozicija u sudovima i tužilaštvima, koji su, kao što znamo, više brinuli o tome kako će nekome pokloniti zgradu – limenku i kamp na Zlatici, kako organizovati crne trojke, zataškati ubistva i napade na novinare i prikriti mnoge afere i teška krivična djela.

Da je bilo hapšenja korumpiranih čelnika pravosuđa, tužilaca i policijskih starješina, pripadnika ANB i najviših predstavnika vlasti, danas ne bi bilo ovih problema u funkcionisanju sistema obezbjeđenja pravosudnih institucija i svi bi ih više poštovali.
Takvoj policiji, koja je do savršenstva razvila organizaciju trgovine cigaretama i prekookeanski promet narkotika, nije interes zaštita pravosuđa već upravo suprotno – njegovo urušavanje i marginalizacija.
Od sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina se očekivalo, umjesto pokušaja umirivanja javnosti izjavama „da se to nikad ne može isključiti“, da se bar malo osvrne na učinak svojih prethodnika koji su doveli do ovoga i pojasni šta je on sam preduzeo na poboljšanju efikasnosti policije i podizanju zaštite sudova i tužilaštava na veći nivo.

Povodom ovog slučaja javnost se čini se „anestezira“, prvo se zasipala brojnim saopštenjima i izjavama pri čemu se akcenat daje na propuste u obezbjeđenju sudova, a sada 10tak dana nakon događaja, „kao da se ništa nije desilo“,  a zapostavlja se nešto što je mnogo važnije, a to je detaljnija analiza događaja radi utvrđivanja motiva koji su naveli Mladena Bulatovića na taj čin.
Iz svega što su saopštili istražni organi se ipak ne može zaključiti da li je u pitanju samoubistvo ili je pak smrtni slučaj usled mogućeg nespretnog rukovanja i nepravilnog nošenja ručne bombe M75. Ili je možda nešto treće u pitanju.

Veoma je intikativan podatak, ako je tačno pisanje medija, da je u džepu Bulatovića pronađen osigurač bombe, što nimalo nije logično da neko ko je odlučio sebe raznijeti bombom, u trenucima sužene svijesti, prethodno stavlja osigurač u džep.

Logičnije je, ako je samoubistvo u pitanju, da je osigurač pronađen na tlu ili na prstu kojim je povukao alku osigurača.
Rekonstrukcijom se mora sa velikim stepenom vjerovatnoće utvrditi da li je on eventualno imao namjeru da baci bombu u prostorije suda i napustiti objekat kroz izlaz, pa je, usled nespretnog rukovanja (možda prebacivanja iz ruke u ruku), došlo do oslobađanja „kašike“ i eksplozije, za što je potrebno vrijeme ne više od par sekundi. Ako nije u pitanju samoubistvo, tek se onda mnoga i vrlo teška pitanja otvaraju.
U prilog toj sumnji može ići informacija da je on krenuo prema izlazu, kako je to i saopštila policija.
Šta god da je u pitanju, nesporna je činjenica da je Bulatović, činom da to uradi u zgradi Osnovnog suda, imao namjeru poslati neku poruku koja se odnosi na pravosuđe.
Bulatovićev čin objašnjavati njegovim navodnim psihičkim stanjem nije profesionalno a ni korektno prema njegovoj porodici iako se, sa ljudskog i etičkog stanovišta, isti ne može ničim opravdati.

Napominjemo da se radi o osuđivanom licu sa policijskim dosijeom, koje je vodilo uobičajen život, upravljalo motornim vozilom i imalo zaposlenje u jednoj rent a kar agenciji, što znači da je bilo svjesno svojih postupaka i sposobno da rasuđuje.

Naravno, ovaj događaj može biti posledica njegove pojačane anksioznosti, stresa, afektnog stanja ili neke agonije u kojoj se on našao. Šta je dovelo do takvog stanja na nadležnim organima je da to utvrde.

Namjerno ili slučajno se izbjegava govoriti o njegovom učešću u prometu narkotika kada je 2018. godine u njegovom vozilu make Lančia reg. br. PG XG 136 pronađeno nešto više od 1kg kokaina, nešto manje heroina i mala količina marihuane. Javnost je ostala uskraćena za informaciju o tome šta se desilo sa tim slučajem, da li je osuđen i da li je odslužio cijelu kaznu, za čije potrebe je prenosio pošiljku, kakvog karaktera su bile ranije a kakve u ovom vremenu njegove veze sa inkriminisanim licima, da li je neko sa njim sklapao eventualne nagodbe i mnogo toga drugog.
Sve to u određenom smislu može biti značajno za ovaj slučaj zbog mogućih pritisaka koje je trpio, prijetnji ili ucjena kojima je mogao biti izložen ili je pak osjećao bol zbog neke nepravde koja mu je nanesena. Sve to može imati veze sa dilemom – zašto je baš izabrao sud za taj čin, te da li je u pitanju samoubistvo ili pak nešto drugo. Ukoliko se sve ovo ne razjasni, cio pravosudni sistem i bezbjednosni aparat će nastaviti po starom i sve što pravosuđe pokušava svojim protestom i apelima riješiti uzaludno je.
Pravosuđe u Crnoj Gori je, najblaže rečeno, u zabrinjavajućem stanju. Svjedoci smo montiranih sudskih procesa i presuda koje ne samo da su suprotne nekom kolektivnom osjećaju pravde, koji uostalom ne može biti mjerilo pri donošenju sudskih odluka, već se kose i sa opštepoznatim pravnim pravilima i procedurama. Najčešće su sudske odluke takve da se jednostavno nalaze van zdravog razuma i mogućnosti da se racionalno objasne. 
Crnogorsko pravosuđe u dobroj mjeri njeguje nepravdu, a ne pravdu, i to treba otvoreno reći. Pravosudni sistem je instrument u funkciji bivše vladajuće klike, koji pokazuje nevjerovatnu kreativnost u opstruisanju pravde i u funkciji je zaštite nalogodaca, organizatora i izvršilaca najtežih krivičnih djela, posebno onih koji se nalaze u vrhu piramide te vlasti.