In memoriam: Godinu dana bez Gordane Janićijević

U srijedu, 16. jula, navršava se godina dana otkako nas je napustila Gordana Janićijević — naša koleginica, prijateljica, novinarka, urednica, borac i čovjek. Veliki čovjek.

Gordana nije bila samo urednica emisije „Srpski sv(ij)et“, koju je s ljubavlju i snagom vodila u 146 izdanja na TV IN4S. Bila je simbol novinarstva koje služi istini, koje ne pristaje na diktate moćnih, koje ne zaboravlja one koje je istorija gurnula u stranu. U vrijeme opšte površnosti, zaborava i straha, ona je birala hrabrost i sjećanje.

Jedina žena koja je sa svih srpskih ratišta devedesetih izvještavala — ne iz toplih studija, nego iz hladnih rovova, iz izbjegličkih kolona, iz bolnica gdje se život gasio u tišini. Sa mikrofonom u ruci i molitvom u srcu. Nije tražila senzaciju, tražila je — istinu. I radi nje je trpjela, ali od istine nije odustajala.

Njeno životno djelo, knjiga Krajina koja nekad bejaše, nastajala je više od dvije decenije. Nije dočekala da je drži u rukama. Nije dočekala aplauze, niti nagrade. Ali je ostavila nešto važnije — ostavila je svjedočanstvo. Njena knjiga, kao i njeno djelo u cjelini, ostaju kao putokaz svima nama koji vjerujemo da novinarstvo mora da ima dušu.

Bila je žena koja nije znala da kalkuliše, koja nije umjela da se proda, koja nije pristajala da bude bilo čiji glasnogovornik. Njena vjernost — vjernost rodu, istini i profesiji — bila je i njena snaga i njena rana. Zato je često bila gurnuta na marginu. Ali i sa te margine znala je da zasvijetli i da govori glasnije od svih.

Mi koji smo imali čast da dijelimo redakciju s njom, znamo koliko je Gordana voljela svoj posao, svoje sagovornike, svoje prijatelje, svoj narod. Znamo i koliko je ćutke nosila svoj krst. Umjesto da traži pažnju, pružala je utjehu. Umjesto da se žali, bodrila je druge. Njena dobrota nije bila bujna i glasna, već tiha i postojana — onakva kakva najviše nedostaje kad čovjeka više nema.

Draga Gordana, nedostaješ. Nedostaje tvoj glas, tvoja ruka, tvoj osmjeh koji je krio umor, ali nikad ogorčenost. Nedostaje tvoje prisustvo u redakciji, tvoje tiho: „Ajmo da radimo, neće niko drugi ako mi nećemo“. Nedostaje tvoja vjera da novinarstvo još ima smisla.

U naše ime, i u ime svih koji su te voljeli, koji su te slušali, čitali i pamtili — hvala ti za svaku riječ i za svaku istinu.

Tvoja IN4S redakcija