Ima li pilota u avionu?

Piše: Emilo Labudović

Istorija se definitivno ponavlja! Ali, kao da uvijek bira različita pakovanja za manje – više isti ili sličan sadržaj. Tako se često desi da se i najozbiljniji društveni potres ponovi u vidu burleske, igrokaza sa klovnovima, gutačima vatre i majmunima koji divlje jašu na konjima. Budu to situacije u kojima se ne zna ko pije, ali se zna ko na kraju plaća ceh, a više i od toga zna se ko je je…na strana i ko najviše trpi.

Znam, zamjeriće mi mnogi, ali možda bih njih i mogao ali sebe ne mogu da lažem: sve mi ovo što se ovih dana dešava kod nas i oko nas, liči na jeftin amaterski skeč s brda, s dola, sklepane pozorišne družine, ali sa aspiracijom da bude tretiran kao  najozbiljniji komad sa Brodveja ili Baljšoj teatra (ako se isti smije uopšte i pomenuti).

Jer, sjećam se, kad bi kod nas na selu preminuo bilo ko, mlado stvorenje ili neko „na zalasku sunca“, cijelo selo je obustavljalo svaki rad i trudilo se da, ako ništa drugo, makar na taj način izrazi solidarnost sa porodicom u žalosti. Hirom sudbine, na dva daleka kraja moga roda desile su se dvije užasne  tragedije sa brojnim žrtvama. Ono što ih, bez obzira na različite uzroke i motive, izjednačava jeste količina bola pred kojom bi, da je u mom rodu sve normalno i kako treba, cijelo „selo“ obustavilo sve „poslove“ i, ujedinjeno u saosjećanju sa žrtvama i njihovim porodicama, makar utihnulo. Ali….

Umjesto toga, te nezamislive tragedije su iskorišćene za svojevrstne političko – propagandne performanse sa elementima seoskog vašara, cirkusa na otvorenom i jeftinog (u kiču) svadbenog veselja. Ponekad na ivici direktnog izrugivanja onome što je, navodno, motivisalo taj kvazi – studentski i kvazi – građanski pokret. Jer svi pokušaji da se protesti adresiraju na nikad utvrđenu i direktnu odgovornost države i njenih institucija za tragedije i uviju u sjajni staniol nevinog studentskog pokreta (studenti su, inače, uvijek u pravu još od Broza naovamo), prisustvo ružnih, precvalih i u svakom pogledu izinđalih kreatura bivših političara (a i ljudi, reklo bi se), neostvarenih umjetnika, propalih intelektualaca…, do gole kože svlače i demaskiraju pravu suštinu svega. Ovo što se dešava i što nam se dešava ima veze sa pomenutim tragedijama taman koliko i Marko Kraljević sa svemirskim programom. Osim što je sve to očigledna društvena tragedija svih nas.

Na žalost, nije to jedina strana ove farse. Jer, dok se (koliko god da ih je) u odnosu na ukupno stanovništvo šačica kurajbera, iživljava, ucjenjuje, tancuje, peče prasiće i igra fudbal po mostovima, ulicama, raskrsnicama, veliki i višestruko veći broj građana ćuti i trpi. Trpi dvostruko: i zbog izigravanja tragedije koja nas je sve duboko dotakla, kao i zbog činjenice da ne mogu normalno da funkcionišu. A, osim toga, ima i studenata koji bi da uče i polažu ispite. Jer nijesu svi sinovi Đukanovića, Gvozdenovića i ostalih koji su još u pelenama postali milioneri.

Da se razumijemo, ni na kraj pameti mi nije da bilo kome (pa ni studentima i onima koji su njihovi inspiratori) osporavam pravo na pobunu i njenu manifestaciju u vidu protesta. Jer, ruku na srce, i sam sam osvitao na cestama i pod šatorima, gutao suzavac i pokoji bojni otrov, ali nikad nijesam i nijesmo krili motive i razloge koji su nas izveli na ulice. I bili smo uvijek na čelu, a ne na začelju. I znalo se: protestvovali smo po Zakonu o javnim okupljanjima. Uredna prijava skupa policiji, sa svim do utančine utvrđenim detaljima, imenom i prezimenom predstavnika odgovornih za red na skupu, itd… To što je Milova policija znala da iskoči iz datih joj ovlašćenja, pa da truje i bije gdje gdje i koga stigne, druga je priča. Ali, koliko – toliko, i jedni i drugi smo se držali slova zanona.

Pomalo je karikaturalno (i žalosno) to što ovi „naši“ nikako ne umiju da budu kreativni i jedinstveni u modelu i načinu na koji nas podjebavaju. Mostove su „prepisali“ iz beogradsko – novosadskih „čitanki“, bojkot trgovine iz Zagreba, a mržnju prema Srbiji i poklič „da komšiji crkne krava“ od Kurtija. Na isti način i po istom kroju „skrojili“ su nekakve zahtjeve koje ni pas s maslom ne bi progutao a iza kojih se skriva želja da vlast padne, i to u ruke onih koji ih, kao bijesne kučiće, napujdavaju, kao zrela kruška. Inače, glupost i čista idiotarija, garnirana bezobrazlukom, im je zajednička crta.

„Sat vremena prije blokade obavijestićemo javnost putem društvenih mreža gdje i šta ćemo da zaposjednemo“, oglasili su se juče „kamosjutraši“!? Pa dobro, pobogu, u kojoj i kakvoj državi živimo? I po čemu su oni, makar bili i studenti, povlašćeni i iznad zakona? Je li zbog Blaža i druge generacije tatinih sinova, pojačanih licima protiv kojih se uveliko vode sudski procesi?  Ima li uopšte pilota u ovom avionu, i zna li se božje zore kuda leti?

„Provociraćemo građane sve dok nam Vlada ne ispuni zahtjeve“, procvrkuta neki dan jedan curetak sa naznakom „organizator“, u kameru televizije Druge familije. A onda, osim ona dva zahtjeva za ostavkama resornog ministra i nadređenog mu potpredsjednika,  o drugim zahtjevima ni da zucne. Ne zna dijete ni gdje je ni zbog čega je tu gdje je. Ruku na srce, ništa više nijesu elokventniji ni njeni pandani iz Novog Sada, Beograda i Niša, uključujući poznate glumce, pjevače i profesore, koji jedva sriču unaprijed im napisane govore.

Pokušavam da imam razumijevanja za pipavo ponašanje države, ali ako se oni na cesti bore za demokratsku državu i efikasnost njenih institucija, onda neka institucije rade svoj posao. Jer, pitanje svih pitanja je – dokle? Nije valjda dotle dok nam kralj iz Rastoka ponovo ne zajaše na grbaču, a konjovodac Žile od Pljevalja opet ne pritegne uzde. Jer, ako ćemo se „provocirati“ unedogled, zajebavati se i sa zakonom i sa građanima, ode mast u propast. I možda je u pravu onaj „kaminama“ curetak što traži da Šaranović ode. Ministre, ili radi svoj posao, po zakonu i jednako prema svima, ili da opet krečimo!