Ima li ovd(j)e Nemanjića

Piše: Nikola Malović

Mi nikome nećemo biti slavni preci, utisak je koji se širi društvenim mrežama, premda sam sklon i da tvrdnju shvatim kao začikavanje: da li je moguće da smo do te smo mjere pristali da postanemo kolektivni niko, uprkos slavnim precima i svetim kraljevima?

Da vidimo… kada je to Srbin dobio duhovnu kičmu?

Kad je postao hrišćanin, tačnije, kad se okalemio svetosavskom grančicom.

Do tada smo više bili slovenski tribali, jedvahrišćani, u civilizacisjkom smislu još uvijek niko.

Onda se dogodilo nešto što ni grendfader izvađen kao čestica iz uma kolektivnog Zapadnjaka ne može da razumije – da je upravo princ, i to Nemanjin najmlađi, povezao dva i dva, shvatio da je ne samo Zemlju nego i Vasionu sazdao mudri Tvorac svega vidljivog i nevidljivog, pa je odlučio, princ Rastislav zvani Rastko, da s malo godina i uprkos sokovima, postane monah. Da se izvrne na postavu, da ne vlada, da polno ne opšti, da ne jede meso, nego da bude asketa.

Bijeg Rastka Nemanjića – samo godinu ili dvije nakon što je od oca dobio na upravu Zahumlje, između Neretve i Boke – ražestio je Stefana Nemanju, ali kada je potjera koju je poslao stigla do postiženog Save u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori (1192), bilo je kasno.

Rodio se sin srpstva, koji će – gle kako je i to nerazumljivo svim denominacijama izvedenim iz katolicizma – postati duhovni otac svome biološkom ocu, duhovnom sinu Simeonu, prethodno velikom a sada zamonašenom Stefanu Nemanji.

Sveti Sava je 1219. godine dobio autokefaliju, izabran je za poglavara i ustoličen je u Žiči, a uspostavio je 10 eparhija – kazao je 2019. godine za Politiku povodom 800 godina Srpske pravoslavne crkve, tadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. I naglasio, kako se to kaže u izvještajima, da se odmah, čitavim svojim bićem predao prosvećivanju naroda, koje se nije ticalo samo utvrđivanja jevanđelja. Ticalo se svih polja, duhovnosti, kulture, nauke, privrede.

Gledajući sa tugom šta rade rijalitiji našem narodu, od onih sa televizija s nacionalnom frekvencijom (ima li koga na čelu RRA, Republičke radiodifuzne agencije?), do skupštinskih (ima li predsjednika Skupštine da muški lupi čekićem i uvede red, ili vuk-premijera da iskoristi ovlašćenja spram svakog ko krši Ustav?), ustanovljavam da je istinita misao po kojoj se vlast prva pokvari, a narod onda prihvati.

Živimo u vremenu kraha svih društvenih vrijednosti, a kako dno ne postoji, razloga za brigu danas ima manje nego što će ga biti sutra.

Sve što vidimo da propada, propašće, jer je pređena tačka do koje je sanacija sistema po basnoslovnoj cijeni još uvijek bila moguća.

Nezgodno je to što djecu šaljemo u školu po inerciji, vođeni premisom da je škola obavezna. Stvarnost se ubrzala i programi, taman da se danas napišu, zastarijevaju proporcionalno brzini tehnoloških promjena. Mobilni telefoni svakog časa zasvijetle i skrenu nam pažnju da su oni u centru, da nam je neko poslao poruku, da nam je neko odgovorio na mejl, da nam je neko lajkovao post, da je neko komentarisao naš post, da je naš trgovinski lanac odobrio popuste, da je naša banka olakšala proceduru za dobijanje kredita…

Kada čovjek povijene glave prema ikoničnom android telefonu uopšte može da stigne da najkraću molitvu očita u sebi: Gospode Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me grešnog?

U doba kada sam u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji predavao srpski jezik i književnost (2001-2005), najvećeg među Nemanjićima mogao je da opazi svaki učenik. Čim je Crna Gora stala na prvi proevropski stepenik, 21. maja 2006, iz hola škole uklonjen je Sveti Sava i iz kabineta srpskog ikone Svetog Nikole, iako je Sv. Nikola zaštitinik svih pomoraca, pravoslavaca kad i rimokatolika.

Lik po kome je Sveti Nikola danas znan svima, potiče sa ikone koju je 1319. kralj Milutin, sa oltarom, poklonio crkvi Sv. Nikole u Bariju. Okovanu srebrom, ikonu je izradio Srbin, Obrad Desislavić, ikonopisac iz Kotora.

Ništa ne može da odigne društvo sa dna osim školstva. Mi, koji smo drugima gradili, nakon 5. oktobra dopustili smo da nam drugi grade. I da nas drugi uče. Učitelji i nastavnici i profesori, ah, raduju se svakom bistrom umu pred sobom, i ima ih, Bogu hvala, no idiokratski i koruptivni sistem genijalce poput Andreja Drobnjakovića, 17-godišnjeg učenika Matematičke gimnazije koji je na StemCo olimpijadi u Singapuru ove godine znanjem osvojio pet prvih mjesta i zlatnih medalja iz fizike, hemije, biologije, matematike i inženjerstva – dobitnik titule Apsolutnog pobjednika olimpijade – gdje mogu da zaposle? U Srbiji koja mota kablove ili pravi gume na vojvođanskim oranicama? Srbija bi trebalo da Andreju Drobnjakoviću odmah pokloni stan, dok je još srednjoškolac, da ga time usidri i ohrabri, ali u pokvarenoj zemlji ne ide to bez članske knjižice, ne dolazi najbolji na mjesto koje mu pripada, nego mjesto dobija ko je nestručan, a lojalan.

Odmaknemo li fokus, vidimo da je to patern, da je to obrazac, po kome Makron sjedi u stolici De Gola, a nejaki Šolc na mjestu kancelara Vilija Branta.

Kad bi ustali sad svi Nemaljići iznenadili bi se do gađenja koliko se izrodismo i u kakve se, generalno govoreći, na zemlji koja i dalje ima rudnike zlata i srebra, koja ima plodna polja, koja ima more vode ispod Jadra i Rađevine, pretvorismo u sluge kojima mediji i inostrani lanci u vlasništvu korporacija dobacuju parizere, paštete i po dva jaja.

Nismo još dotakli dno. Jer dno ne postoji. Pred nama je globalni rat u kome će sve što je jeftino da poskupi, a sve što je skupo da pojeftini. Aparat koji je od stranaca zakupio Srbiju ič ne mari zbog oluje koja se sprema. Jer nema Nemanjića, jer je prekinut kontinuitet identiteta, jer je patrijarh srpski, Njegova Svetost, snishodljiv ne samo prema svetovnoj vlasti, već i prema ekumenističkim tokovima. Da nije, zar bi kazivao da nije protiv papine posjete Srbiji, da budućnost Srbije vidi u Evropi, da su anatema oni (besjeda u Nedelji pravoslavlja) koji vjeruju da Sveti Duh proizilazi od (Boga) Oca. Pa, pravoslavci ispovijedaju, svakog dana, na svakoj liturgiji, da Sveti Duh proizilazi jedino od Oca. Šta je to rekla i ne pokajala se, Njegova Svetost? I proče, što bi rekli stari tekstovi…

Mi smo veliki narod ne stoga što smo imali dva cara i mnoge kraljeve kojima znamo grob, za razliku od susjednog hrvatskog naroda punog tomislavske i zvonimirske mitomanije, nego smo veliki zato što smo, ponikavši iz nemanjićkog svetosavlja, kao kolektivni Leonida, mnogokrat stali na crtu ne bilo kom silniku, nego baš najvećem, baš najmoćnijem, u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom raru, rekli smo ne NATO-u 1999. godine, da bismo danas… šta?

Da nakon svega kažemo da – ide li – uz naše ime? Ide li da uvijek poklonjeni pred Hristom, pred istinom, ucijenjeni ucijenjenim činovnicima koji sebe vide kao grandiozne državnike, kažemo da, okupirajte nas, otrujte nam vode, zagadite nam plodnu zemlju, silujte naše ćerke i naše sinove, zaglupite ih, i prodajte njihove funkcionalne organe za šaku naštampanih dolara.

Sreća pa se vrijeme ubrzalo.

Pale se geopolitičke vatre svuda oko Izraela, sve se dalekometnije rakete dostavljaju Ukrajini, iz Rusije niko da kaže da nije problem u Kijevu, Berlinu, Parizu ili Londonu, nego da je u Vašingtonu. Hrana se na naše oči gasi i zamjenjuje ne-hranom, rečenim parizerima i paštetama.

Svak neka u sebi, stoga, izvaga ima li ili nema u njemu dram vjerujućih Nemanjića.

Ako ima, a vjerujem da ima, opstaćemo.