I Stefan i Štepan i Šćepan, i Grgur i Grigorije, i Jovan i Ivan: Srpski je i jedno i drugo

Piše: o. Darko Ristov Đogo

I Stefan i Štepan i Šćepan, i Grgur i Grigorije, i Jovan i Ivan: srpski je i jedno i drugo
Ovo, najprije, da kažem, nije tekst o Episkopu Grigoriju i njegovim izjavama – Vladika je dovoljno veliki, a i sam jeste čovjek kome je odavno jasno da njegove izjave proizvode višeznačne reakcije, pa je zasigurno spreman da svoje stavove brani. Ovo je tekst o jendom fenomenu koji se često pojavljuje oko njegovog imena, a, ako se ne varam, i sam je djelimično za njega zaslužan: čini mi se da je u nekoj od prilika za sebe izjavio da je episkop Grigorije ili biskup Grgur, čime je i htio da pokaže svoju otvorenost ka zapadnim Hrišćanima, koji bi, po toj logici, danas opšteprihvaćenoj, bili baštinici izraza „biskup“ i „Grgur“, dok pravoslavni imaju pravilnije oblike izvedene iz grčkoga – episkop i Grigorije. U postvukovskoj jezičkoj (ne)kulturi, u kojoj se gotovo nikome ne da da čita stare tekstove, takvo stanje jezičkog osjećaja jeste sveopšte, pa je Vladikina opaska uspjela u mjeri u kojoj ga u srpskim konzervativnijim sredinama vrlo često i nazivaju „biskup Grgur“ u negativnom kontekstu, ili samo „Grgur“.
U čemu je onda problem?

U istorijskim dokumentima, odmah da kažem, u kojima se i u srpskom jeziku upotrebljava oblik „Grgur“. (Posebno bi bilo zanimljivo načiniti sličnu analizu i za izraz EPISKUP, koji se pojavljuje na slovenskom prostoru od Bosne do Moskve i koji je očigledno u srednjem vijeku bio rasprostranjen, da bi kasnije srpski književno-crkveni standard ispravio „u“ iz sredine u „o“, prema helenskom originalu, dok su zapadni srpski govori koji su ušli u osnovu zagrebačkog standarda srpskog jezika izbacili „e“, poput zapadnoslovenskih jezika, pa je ostalo „biskup“).
Oblik „Grgur“, međutim, odlično je zabilježen u srpskoj pismenosti, naročito u Humu i Bosni – dakle, srpskim iskonskim zemljama, a danas je opstao i u prezimenu Grgur.
Šta nam kažu dokumenta?
Prvi pismeni trag oblika Grgur nalazimo u Povelji bana Stjepana Kotromanića Grguru Stjepaniću (oko 1329). Po srijedi je čuveni početak „Va ime ѡtьcь i Sinь i Sveti Douha. Aza sveti Grьgurь a zovomь banь Stipanь po milosti božiѡi gospodinь svimь zemlьmь bosьnьskimь i solьskimь i usorьskimь i donimь kraemь i vьse humьskie zemli gospodinь i brьtь moi kneza Vladisavь, a dasvь i da[svь] knezu Grьguru velikomu Stipaniću milostь svoю viru i dušu i dasvь…“
Možda je ovaj početak sam po sebi dovoljno izazovan da nam pokaže koliko je današnji jezički osjećaj nas Srba uobličen na gotovim i jednostranim standardima koji apsolutno ne odražavaju svu dubinu, istorijsku i dijalekatsku, srpskog jezika. Nasuprot uvreženom shvatanju da su samo (i)jekavica i ekavica srpski refleksi jata – naša stara književnost nastala u Bosni i Humu vrlo često bilježi ikavski refleks.

Takođe, ponekad vidim mlade neznavene ljude kako se svađaju da li se kaže „Stjepan“, „Šćepan“, „Stipan“ i slično – iako dokumenta u srednjem vijeku ne poznaju standardizaciju ni neku ideologizaciju, već prilično raznovrsno bilježe gotovo sve pomenute verzije – koje nije nepravilno u savremenom tekstu, izvan konteksta dokumenta, unifikovati u pravilniju verziju Stefan, ali sama dokumenta ne trpe potonje unifikacije, pa ih tamo treba i jedino je pravilno ostaviti po sebi onakvim kakvi su.
Ovdje ne možemo da se ne sjetimo i vječite „dileme“ „da li je pravilno Uskrs ili Vaskrs?“ – iako o. Justin Popović, sveti avva Justin, kome niko ne može prigovoriti filokatolicizam, vrlo često koristi oblike sa savremenijom vokalizacijom: „uskrs“, „uskrsnuti“, kao što kažemo „uvesti“ nekoga negdje, ali nam je za praznik ostalo arhaično „Vavedenje Presvete Bogorodice“. Ili još komičnije lažne razlike „Ivan ili Jovan“ – za koju je dovoljno poslušati „Ivanova korita“ da nam postane jasno da „ne pomaže voda majko sa korista Ivanova… lijek su mi, majko moja, medna usta Jovanova“.

U vremenima sveopšte zbunjenosti i nepismenosti, u postvukovskom jezičkom standardu u kome se više raspravlja piše li se srpski ili srBski (u srednjem vijeku bilježimo oboje!), nego što se čitaju predvukovska dokumenta, sveštene povelje i žitija naših divnih kraljeva Nemanjića i Kotromanića, naših velikaša Kosača, Balšića i Brankovića, u potrazi za sigurnošću, makar u jednoobraznoj normi, mi se sasvim bespotrebno, pa i štetno udaljavamo od sopstvene prošlosti i njenog istinskog lika, čime samo tužno postajemo nalik na ideologije onih centara nacionalnog inženjeringa gdje se propisuje i projektuje prošloist. Iako nestandardna po oblicima i dijelekatskim varijacijama, naša stara pismenost je uvijek standardna samo po jednoj njenoj nesumnjivoj odlici: pisana je u srednjem vijeku samo na glagoljici i ćirilici.
Slika nas danas jeste srpski nacionalizam koji ne zna da se oblik „Grgur“ koristi i u srpskoj književnosti, a i narodu i danas – najviše što većina ljudi koji drže do tradicije danas može jeste da koristi vukovicu, da poznaje jedan književni standard i da sve samjerava sopstvenom savremenom jezičkom i drugom osjećaju. I tu se najviše razlikujemo od naših predaka koji su i te kako znali da pogledaju i raščitaju ruku onih prije njih na cijelom prostoru koji nastanjuju Srbi…