Hoće li i kad Hrvati više da optuže Mila: Pričaju o Morinju i ratnim zločinima sa Dubrovnika ali njega ne pominju!

Crna Gora je nedavno donijela odluku da pokloni Dom kulture „Josip Marković“ hrvatskoj manjinskoj zajednici u Tivtu, što je od strane obje strane ocijenjeno kao „civilizacijski iskorak“ i dokaz prijateljskih odnosa. Lijepo, složiće se mnogi, ali nešto u toj „prijateljskoj idili“ ozbiljno bode oči – dok se Hrvatska u više navrata poziva na ratne zločine, logor Morinj, dubrovačko ratište, priznanje i odštetu za logoraše, nijednom riječju se ne pominje Milo Đukanović, čovjek koji je tada bio dio vlasti!

Ministar spoljnih poslova Hrvatske, Gordan Grlić Radman, otvoreno je govorio o potrebi za priznanjem, suočavanjem sa prošlošću, te podsjetio na logor Morinj kao zloglasni centar u kojem su držani hrvatski civili i vojnici. Spominje se i cifra od 17 miliona evra za obeštećenje logoraša, ali se nijednom ne postavlja pitanje – ko je odgovoran? Ko je tada komandovao, vladao, odlučivao?

Da podsjetimo: Milo Đukanović, dugogodišnji premijer, predsjednik i faktički vladar Crne Gore, bio je dio vlasti i tokom ratnih devedesetih, uključujući i period Morinja. Hrvatska insistira na pravdi, ali – zar pravda ne znači i imena odgovornih?
Dok hrvatska strana šalje poruke pomirenja i ističe da „nije važan novac, već priznanje“, niko ne postavlja pitanje da li će se neko iz tadašnje vlasti naći pred sudom? Ili možda Hrvatska, kao država EU i zaštitnica ljudskih prava, planira da zatraži odgovornost? Hoće li Milo Đukanović, kao politički akter iz tog vremena, biti pozvan na odgovornost – ili su neki ljudi zaštićeni po definiciji?

Zanimljivo je da se u istom govoru Radman zalaže za promjenu imena bazena u Kotoru jer „podsjeća na traumatično razdoblje“, a logor Morinj se tretira kroz diplomatske floskule. Čak se pominje i povratak broda „Jadran“, ali nigdje – ni od Ibrahimovića, ni od Radmana – nema pomena o političkim naredbodavcima i akterima tadašnjih zločina. Zašto?

Važno je i napomenuti da je crnogorska strana faktički ponižena konstantnim uplitanjem zvaničnog Zagreba povodom ovog pitanja, pogotovo po pitanju logora gdje niko nije ubijen.

Ako su odgovorni već utvrđeni, zašto se njihova imena kriju? Ako nisu – zašto Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, ne pokrene ozbiljno pitanje odgovornosti za Morinj? Ili je politički oportuno danas zatvarati oči pred onima koji su „nekada bili problem, a danas su saveznici“?

U moru izjava o prijateljstvu, podršci EU integracijama i „duhovnoj bliskosti“, ostaje da visi jedno veliko pitanje:

Hoće li neko konačno pitati – gdje je u svemu tome Milo Đukanović? I da li bi – po svim izjavama o pravdi – Hrvatska mogla da bude ta koja će konačno povući potez? Narod se pita. I čeka.

Borba