Hoće li Crna Gora zbog skandaloznih i besprizornih izjava Grlić Radmana uputiti protestnu notu Hrvatskoj, i zašto ne?!
1 min read
Ibrahimović i Grlić Radman na školskom brodu "Jadran", Foto: Saša Matić/Vlada Crne Gore
„Ljudi koji su sebe nazivali ustašama, muškarci i žene, prebijali su me svakodnevno, četiri puta mi razbili lobanju, izlomili 12 rebara, odbili bubrege, trajno oštetili koljena, gasili mi cigarete po tijelu i sjekli nožem. Pržili su me strujom, gurali mi govna u usta, mokrili po meni„, svjedoči Slobodan Zurovac, koji je preživio 125 dana u logoru „Lora“.
Pamtite Srbi ova imena: Dušan Barović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Ranko Vujović, Dragoman Doknić, Dragan Jakovljević, Pavle Popović, Miloš Perunović, Ratko Simović, Neđeljko Janković, Miljan Šušić, Radivoje Petković i Radomir Vulić. Oni su usmrćeni rezervisti nikšićko-šavničke grupe. Međunarodni crveni krst je u samom logoru pronašao Luku Adžića, koji je nekoliko mjeseci kasnije preminuo u Nikšiću od posljedica teškog zlostavljanja.
Dušanu su donijeli dva noža i pitali kojim da ga zakolju. On je hladnokrvno pokazao na jedan od njih.
Svjedočanstva preživjelih iz logora Lora otkrivaju strahovite patnje kroz koje su prošli zatočenici. Veselin Bojović, bivši pripadnik Jugoslovenske narodne armije iz Žabljaka, uhapšen je 1992. godine i proveo četiri mjeseca u bloku B logora Lora. Opisuje iskustva kao „stravu i užas“, navodeći da su zarobljenici molili za smrt kako bi prekratili muke. Prema njegovim riječima, mučitelji su koristili improvizirane uređaje za elektrošokove, a zarobljenici su bili izloženi stalnim premlaćivanjima i poniženjima. Bojović takođe svjedoči o sudbini zatvorenika iz bloka C, gdje su se čuli najjači jauci i vrisci. Prema pričama preživjelih, zarobljenicima su vađene oči, sječeni dijelovi tijela, a neki su bili prisiljeni piti sapunicu.
Grlić Radman dokazao da su Hrvati najhrabriji – ne jer se ničeg ne boje, nego jer se ničeg ne stide
Ministar spoljnih i evropskih poslova Hrvatske, Gordan Grlić Radman je dao prije dva dana intervju podgoričkim „Vijestima“ u kom nije htio da odgovori da li je NDH izvršila genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima u Drugom svjetskom ratu. Upitan šta je Hrvatska spremna da uradi da se rasvijetli slučaj splitskog logora „Lora“, u kom je stradalo 14 pripadnika bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz tzv. nikšićko-šavničke grupe, hrvatski ministar je odgovorio da „ne postoji i nikad nije postojao nikakav ‘logor Lora’“ da to nije otvoreno pitanje, već „narativ koji cilja na izjednačavanje agresora i žrtve“.
Podsjetimo, ovo je samo još jedan udar u nizu poniženja koje je Hrvatska priredila Crnoj Gori. Naime, Hrvatska je blokirala put Crne Gore u Evropsku uniju ispostavljajući niz „uvjeta“.
„Mi imamo konkretan dokument gdje Hrvatska ima neke uslove prema Crnoj Gori da bi podržala zatvaranje poglavlja 31. Da li se u tom dokumentu i gdje pominje ta rezolucija o Jasenovcu, o genocidu u Jasenovcu, Mauthausenu i Dahau? Ne. Pominje se granica Prevlaka, podjela na moru, brod „Jadran“, pominje se bazen u Kotoru, pominje se isplata odštete onima koji su se nalazili u Morinju… To je, znači, hrvatska strana vrlo precizno identifikovala. Zbog toga ona želi da zaustavi Crnu Goru na evropskom putu u poglavlju 31„, rekao je ranije predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić.
„S krvološtvom zvera, pogane hijene“: Crna Gora ćutke dočekuje Grlić Radmana
Pa ipak, hrvatski ministar Grlić Radman došao je u Crnu Goru na konferenciju „Evropska narodna partija kao pokretač proširenja Evropske unije (EU) na Zapadni Balkan“, koja se održavala 17. i 18. marta u Podgorici, a čiji je domaćin Bošnjačka stranka.
Iako su se pojedine stranke iz vladajuće većine oglasile i osudile sramno negiranje zločina u logoru Lora, to ne umanjuje činjenicu da je crnogorska vlast u cjelini pokazala nedopustivu slabost prema Hrvatskoj. Umjesto da se uputi snažna protestna nota i preduzmu konkretne diplomatske mjere, slučaj se svelo na nekoliko saopštenja, dok hrvatski ministar dolazi u Crnu Goru bez ikakvih posljedica po svoje skandalozne izjave.
Posebno je poražavajuće što Bošnjačka stranka, kao domaćin konferencije na kojoj se pojavljuje Grlić Radman, nije našla za shodno da bar uslovi njegovo prisustvo jasnim priznanjem zločina. Kakve su to „evropske vrijednosti“ o kojima će se pričati, ako se istovremeno ignorišu najstrašnije patnje crnogorskih logoraša i ubijenih rezervista? Kako mogu da sarađuju s nekim ko brutalno negira njihovo postojanje?
Ostaje gorak utisak da su za vlast u Crnoj Gori evropska integracija i politički interesi važniji od ljudskog dostojanstva i pravde za sopstvene građane. Oni koji su preživjeli pakao Lore i porodice stradalih zaslužuju mnogo više od jalovih osuda – zaslužuju beskompromisnu borbu za istinu i pravdu.
„Sa vešala starih novi konop visi“
„Kao mlad vojnik pozvan sam da služim vojni rok u JNA. Tog 12. aprila 1992. godine vozio sam vojsku u Čapljinu, a komanda nam je bila u Mostaru. Zarobljen sam sa 12 vojnika i dva oficira. Prvo su nas odveli u Metković, a potom uveče autobusima u vojni logor Lora kod Splita. Tu sam proveo 125 dana, gdje sam doživio brojna prebijanja, mučenja, maltretiranja, ispitivanja…“, podsjetimo se još jednom bolnog svjedočenja Veselina Bojovića.
Dvanest tijela je nađeno godinama kasnije. Jedno nikad nije.
„Boli me to, ostao sam jedini živ iz Crne Gore. Svjestan sam toliko da mogu još, čini mi se, sve da ispričam. Sjećam se šta su radili upravnik logora Tomo Duić, Ante Gudić, Emilio Bungur… Ma poznao bih svakog. Vjerujte, to su zlotvori, to nijesu ljudi“, ističe Bojović.
Žabljačanin kaže da ne zna kada je tačno grupa rezervista iz Crne Gore, pripadnika nikšićko-šavničke grupe, dovedena u „Loru“, jer su bili smješteni u „ozloglašenom Bloku C“, ali se dobro sjeća jedne noći i brojnih jauka, ali i molbi – „ubijte me, ubijte…“.
„Zid nas je dijelio. Cijele noći trajalo je mučenje, dopirao je jauk, zapomaganje… poznao sam crnogorski naglasak. Narednog dana je sve utihnulo, a mene su stražari pozvali da sa još jednim očistim te prostorije gdje su mučeni. Tu je bila krv na sve strane, djelovi tijela…“, prisjetio se Bojović, kojem je jedan od stražara, kako tvrdi, rekao:
„Tvoji su zemljaci sad u hladnjači.“
ovo nisu samo dva konvertita, dva idiota vec su i dva cincara sto je isto sto i dve lopurde
SFRJ se jsste raspala ali UDB-a SFRJ se nikada nije raspala.
Podpomognuta sada parama globalističkog šljama.
Ne nego će Ibrahimović da pune u prkno ustaši Radmanu i to je dovoljno
Žrtve – ubijeni
Nenad Knežević, Gojko Bulović
Žrtve – mučeni
Mirko Šušak, Lazo Ostojić, Branko Borojević, Tomo Krivić, Rade Krivić, Uglješa Bulović,
Dušan Galić, Jovan Prkut, Milosav Katalina, Đorđe Katić
SVJEDOK UGLJEŠA BULOVIĆ:
U zapisniku od 8. studenoga 2000. godine, (iskaz svjedoka dan u istrazi), svjedok stanuje na Brdima, u istoj kući stanovao je i njegov brat blizanac Gojko Bulović. On i brat su jednojajčani blizanci. Rekao je da neće nikada zaboraviti, bio je sv. Ante, kada su došla četiri naoružana čovjeka. Njega i brata odveli su u vojarnu Dračevac, gdje su ostali pola sata, nakon čega su odvezeni u vojno – istražni zatvor, u «Loru». U «Lori» su bili smješteni u istu ćeliju.
Bilo je to jutro 13. lipnja 1992. godine. Na ispitivanje je prvo išao Gojko, ispitivanje je trajalo oko jedan sat. Nakon toga Gojko je vraćen u drugu ćeliju. Prema iskazu svjedoka oštećenika Uglješe Bulovića, odveli su ga na ispitivanje koje je trajalo pola sata, a ispitivala su ga dva čovjeka. Tijekom ispitivanja bio je priključen na struju. Kad su ga nešto pitali, a on bi pokušao odgovoriti, pustili bi struju, nakon čega ne bi mogao razgovijetno govoriti. Za Nenada Kneževića je rekao da ga od ranije nije poznavao; da je vidio jednoga čovjeka u ćeliji, plavokosoga, za kojega je kasnije čuo da je Nenad Knežević. Vidio je da je Kneževiću hranu donosio jedan manji, crnokosi čovjek. Na vratima ćelija, gdje su bili manji otvori, čule su se prijetnje, pokazivano je oružje, no, svjedok ne zna tko je prijetnje izricao. Nakon pola noći, čuo je one koji su došli po brata u ćeliju, čuo je bratov jauk. Rekao je da se sjeća, kada su stigli u «Loru», da je Gojko pitao: „Kako to da ovdje nema struje?“, na što mu je jedan odgovorio: „Vidjet ćeš ti, zašto ovdje nema struje“. Rekao je da je čuo udarce i bratove jauke, te riječi da mu se izvadi jezik, da se ne zadavi. Čuo je da su izvodili zatvorenike na hodnik i tukli ih. Čuo je da je bratu rečeno: „Što spavaš?“
U «Lori» je bio dva dana nakon čega je odvezen u zatvor Bilice. Za bratovu smrt čuo je od odvjetnika, pokojnoga Petra Šunjića, koji mu je to rekao treći dan: „Brata su ti ubili , dolje na«Lori»“. Ne zna tko ga je ubio, ne prepoznaje glasove, niti likove. On je bio 100 dana u pritvoru.
U zapisniku od 1. ožujka 1994. godine, svjedok je rekao da je došlo u njegovu kuću 7 vojnih policajaca. Rekli su da moraju izvršiti pretres radi oružja. Oružje niti on, a niti brat, nisu imali. Pretres je trajao pola sata. Nakon deset dana došlo je deset policajaca, u rano jutro, polovica ih je otišla bratu, a polovica k njemu u stan. Rečeno je da ih vode u «Loru». Njegova supruga je tražila nalog, no, jedan od vojnika ju je odbio na grub način. Odvezeni su u vojarnu Dračevac, gdje je bio popis, na kojemu su bili on i brat. Nakon kraćeg zadržavanja kombijem su odvezeni u «Loru». Bilo je to oko 7 sati u jutro. Smješteni su u ćelije, koje su bile prljave.
Oko 15 sati poslijepodne počelo je saslušavanje. Njega su ispitivali o oružju, radio stanici, zašto njegova majka sprema hranu za neprijatelja, na što je odgovorio da mu je majka mrtva….već 12 godina. Ispitivale su ga dvije osobe, jedna u civilu i jedna u uniformi. Osoba u civilu stavljala mu je na uši «štipaljke», nakon čega su udarci struje bili snažni. Rekao je da je kasnije, iz ćelije u koju je vraćen, čuo udarce zadane njegovomu bratu. Oko 3 sata u jutro je čuo Gojkov smrtni hropac. Čuo je zapomaganje drugih ljudi. Neposredno prije udaraca, čuo je na hodniku bjesomučnu galamu i pucanje. Rekao je da je naknadno čuo, da su zatvorenike tukli bejzbol palicama. Jedan stražar je rekao da to rade vojnici izvana, koji dolaze u «Loru» kod svojih poznanika stražara. Pitao je za brata. Rečeno mu je da je gore u zatvoru, no on kao blizanac, osjetio je po bratovu hropcu, koji je čuo, da je brat mrtav. U Bilicama ga nisu tukli.
Svjedok MARIO BARIŠIĆ: …. u periodu 1992.godine radio je u Odjelu krim. policije 72. bojne Vojne policije i to na području Šibenika. Sada trenutno ima privremenu amneziju, kao posljedicu teške prometne nesreće iz 1993. godine. Sjeća se da je vidio ljude sa izvađenim očima i odrezanim ušima….svjedok je rekao da je dolazio u VIC «Lora» u nekoliko navrata, sa zadatkom da tehnički urede zatvor i o tome podnesu pismeno izvješće. Prvi put su došli u «Dračevac» 9. travnja 1992. godine i javili se Galiću i Tvrtku Pašaliću. Sljedeći put je došao u Split 11. travnja 1992. godine, u popodnevnim satima, zajedno sa Miloradom Paićem. U «Loru» su otišli sa Tvrtkom Pašalićem. U «Lori» su zatekli optuženoga Duića i optuženoga. Vrkića, u prostoriji, u prednjem dijelu zatvora. Tu je svjedok zapazio osušene tragove krvi na betonskom podu, te na zidu pored vrata. U toj prostoriji je bio jedan stol i sjedalica, jedan telefon, ali ne zna kakav. Tvrtko Pašalić ih je tada odveo u stražnji dio zatvora i rekao da se tamo nalaze zatvorenici koji nisu evidentirani i od kojih ˝možete raditi što hoćete˝.Ušli su na teška željezna vrata na koja je Pašalić pokucao, a iznutra ih je otvorio Livaja. Bila su tamo još trojica policajaca, koji su se smijali i psovali majku crnogorsku zatvorenicima. Čim su ušli, tamo je bio Livaja, 2-3 metra dalje ona trojica policajaca, po podu je bila emulzija krvi i vode, bio je na stolu poljski induktorski telefon koji se mora vrtiti rukom. Tada nije bio uključen ni na koga. Bio je jaki smrad, a zatvorenici su molili da ih se ubije. Svjedok je vidio drvene pregrade, kroz koje je vidio sedmoricu muškaraca u zimskoj odori JNA, neki su krkljali, barem jedan nije imao jezik, neki su bili bez očiju. Sve je to bilo svježe, bili su krvavi, izobličeni, mokri u majicama. Vojni policajci su bili dosta visoki, jaki, nabildani. Imali su bijele opasače, kratko naoružanje, nije siguran da li su imali palice. Livaja i trojica vojnih policajaca ostali su unutra. U VIC «Lora» ponovo su došli 13. travnja 1992. godine. Tada je vidio dva vojna policajca, kako se tuku oko toga tko će više tući zatvorenika, koji je ležao na podu. Jedan je od njih bio viši od njega, sportski građen , plav, a drugi tamnije puti, niži od svjedoka, crne kose. U ćelijama je vidio i muške i ženske osobe, neki pritvorenici su imali civilnu odoru. Vidio je ljude za koje mu je optuženi Vrkić rekao da su piloti JNA, vidio je pravoslavnoga svećenika. O svemu što je vidio svjedok je sastavio izvješće, rukom pisano, koje je ostavio na stolu Tanje Duić, a koje je poslije nestalo. Napisao je drugo. Tvrtko Pašalić mu je rekao da stavi bilo koji datum. Ovo izvješće je u Šibeniku otipkano i dano na ruke Tvrtku Pašaliću. Jednom, zajedno sa Karinom, Tabulom, te Čondićem, došao je kamionom u «Loru» radi transporta zatvorenika u Šibenik. Šest ili sedam policajaca, koji su osiguravali zatvor, napravili su špalir kroz koji su pritvorenici prolazili do kamiona, a oni su ih tukli bejzbol palicama. Pritvorenici su bili bacani u kamion, svi su bili vezani. Neki su imali hlače JNA, a neki su bili u civilnoj odori, nije bilo djece, ali nekoliko žena je bilo. Svjedok je rekao da je to pratio dok je u kamion ubačeno nekih 20-tak zatvorenika, no nije mogao to dalje gledati. Rekao je da je 99% siguran da je tu bio optuženi Vrkić, optuženoga. Duića tada nije vidio. Svi pritvorenici bili su izvedeni iz prednjih prostorija, ni jedan iz «bloka C».
Još u dva navrata dolazio je u VIC «Lora», i to u svibnju 1992., zajedno sa M. Paićem. Prilikom jednoga od tih posjeta vidio je zatvorenike u krugu, bili su izobličeni, prali su ih šmrkom vode, neki su stražari govorili da ih vode u Kevinu jamu. Svjedok je pitao što je sa onima iz «bloka C», na što je dobio odgovor da su dvojica razmijenjeni, a sedmorica ubijena i bačena u jamu. Dana 26. travnja 1993. godine, na prijamu kod Predsjednika RH-a, svjedok je rekao što je vidio, na što je Predsjednik ostao šokiran. Formirano je Povjerenstvo da se utvrdi stanje, međutim rezultat je bio takav da je svjedok morao otići iz Vojne policije….
Lora je bila logor, ma što Grlić Radman govorio o tome
Hoće ona prava Crna Gora,ali su.je blokirale ustaše Montešupka.!!!Naslov bi bio originalnijokafs bi glasio(Hoće li duboka bara Montenegra)))!!?!!!!
NECE UPUTITI PROTESTNU NOTU HRVATSKOJ JER CUVAJU FOTELJE,JER NISU DORASLI FUNKCIJAMA,JER JE MINISTAR VP ERVIN IBRAHIMOVIC,JER IM JE VAZNIJE STA MISLE AMBASADORI-E NEGO SOPSTVENE ZRTVE,JER…DOTLE POTOMCI USTASA KOJI BASTINE ZLODJELA SVOJIH PREDAKA MOGU DA PRICAJU STA HOCE,NEMA PROTESTNE NOTE SAMO OGROMNO PONIZENJE…
Neverovatno, a ko da uputi PROTEST ? . Mora da postoji Vlada da bi se to desilo a C. Gora nema Vladu. Ne očekujte da brat bratu uputi protest . I ovo što se u C . Gori zove Vlada misli isto što i Radman.
Kakva vlada, ovi iz pesa ko razblažena bevanda na čelu sa Spaićem, ivanovići, milatović ….slušam onog Dragovića, o Bože pomozi, ljudi bez identiteta.
Sve za šaku evra, potpisuju sporazume sa dpesom, odnosno sa samim sobom, jer su to njihovi, tetke babe. Ni obraza ni časti, ali tu su gdjesu zahvaljujući Srbima.
Što sijemo to žanjemo.
Ja sam služio vojsku ’86 u TREBINJU I POŠTO JE TO BILA SPLITSKA VOJNA OBLAST LEŽAO SA 21 DAN U Lori. Jer je tu Bio vojni stacionar. Tik uz stadio Poljud na samoj obali mora. Još tada u svakoj onoj sestri , dr. Kuvarici ,spremačici se viđela nezamisliva mržnja prema vojniku koji nije Hrvat. inače najveće ustaše su i danas iz Splita , Šibenika i Zadra. Čutao sam i knjigu jednog preživljelog logoraša iz Lore rodom je iz Svilajnca. Noćima nijesam mogao zaspati. Bio sam Aušvicu i slušao kakvim mukama su bivali izloženi logoraši ali ni prići nijesu kao ove u Lori. To ljudcki um ne može smisliti a ne uraditi.
Ovo nije država već protektorat trećerazrednih, lopovskih nvo, koje proknjižavaju stotine hiljada eura i stoluju u mafijaškim soliterima nadgledajući kasabu, udbaških milovih vijesti, „inteligencije“ sa njima povezane i ostalih soroševih ideoloških čeda, poslednjih ostataka staljinizma, američkog lova na vještice iz pedesetih prošlog vijeka, čeda Glasa Amerike i Slobodne Evrope i ostalih dinosaurusa koji još samo u ovoj balkanskoj zabiti imaju radio i tv frekvencije kao da je 1946., koji su u civilizovanom svijetu odavno prezreni i prevaziđeni. Ostala im je šačica vječitih slugu i njihovih potomaka koje je istrenirao Tito na Golom otoku, ulio im strah u kosti i stvorio ih vječitim islednicima svake slobodne, patriotske, normalne misli u ovoj zemlji. Zato i ne čudi odsustvo glasa dok nam vrijeđaju i ponovo ubijaju i muče mrtve, a gdje bi trebalo da bude urlanje.